TJEDNA HEFTARICA SENADA AVDIĆA NA TV OBN: Ako Schmidt ne želi odgovarati na optužbe iz Sarajeva, zašto ne demantira Plenkovića kada tvrdi da on ispunjava sve želje Zagreba?!

Schmidta, međutim, demantiraju oni koje on drži za saveznike i prijatelje. Ne prođe skoro niti jedan dan, a da neko od najvećih hrvatskih dužnosnika ne kaže da je izmjene izbornog zakonodavstva Schmidt donio zahvaljujući angažmanu vrha hrvatske države.

  • Politika

  • 17. Feb. 2023  17. Feb. 2023

  • 4

Piše: Senad Avdić

PONEDJELJAK, 6. FEBRUAR

U današnjem svijetu koji nema strpljenja i vremena za nijanse i u kojem se sve gleda u crno-bijeloj tehnici teško je raspoznati dobro od lošeg, profano od važnog, prijatelja od neprijatelja. Nije prijatelj svako onaj ko vam laska i povlađuje svemu što činite i govorite, kao što ni neprijatelj nije onaj koji vas kritkuje, propituje, čak i kad to radi tendenciozno. Ovu uopćenu opasku, odnosno opće mjesto ljudske društvenosti pišem povodom pozicije u kojoj se nalazi Christian Schmidt, visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH. I prije nego što je došao u BiH što nije prošlo bez otpora dvije članice Vijeća sigurnosti UN-a, Rusije i Kine, Schmidt je osporavan i u samoj BiH. Milorad Dodik ga nikada nije želio prihvatiti kao visokog predstavnika, i dan-danas ga kad god stigne vrijeđa i bagateliše. Kritiziran je prije donošenja izmjena Izbornog zakona, a osobito nakon što je nametnuo izborna i postiborna pravila 2. oktobra prošle godine. Na optužbe stranaka i medija iz Sarajeva da je tim izmjenama pogodovao Hrvatskoj demokratskoj zajednici i to uz asistencije vlasti u Zagrebu Schmidt se nije previše obazirao, nit je demantirao. Činio je to samo tokom rasprava vođenih izvan BiH, kakve su bila nedavna njegova ispitivanje od parlamentaraca Evropske unije i Velike Britanije. „Ne ispunjavam želje niti jedne strane u BiH“, ponavljao je odgovarajući na kritike Christian Schmidt.

Schmidta, međutim, demantiraju oni koje on drži za saveznike i prijatelje. Ne prođe skoro niti jedan dan, a da neko od najvećih hrvatskih dužnosnika ne kaže da je izmjene izbornog zakonodavstva Schmidt donio zahvaljujući angažmanu vrha hrvatske države. I premijer Andrej Plenković i ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman u Zagrebu i Bruxellesu svojataju nametnute Schmidtove odluke, prikazujući ih kao vlastite uspjehe. Naravno da oni to rade za vlastite unutrašnje potrebe, jer im je više stalo do vlastitog aferama poljuljanog rejtinga, nego do stvarnih kvalitetnih promjena statusa i ustavnog položaja Hrvata u BiH. Takve tvrdnje državnog vrha Hrvatske su samo obrnuta rukavica onih optužbi iz Sarajeva da je Schmidt eksponent hrvatskog vodstva.

Prošle je nedjelje visoki predatavnik posjetio i Beograd gdje se sastao sa premijerkom Anom Brnabić i predsjednikom Skupštine Srbije Vladimirom Orlićem. U saopćenju nakon sastanka sa Anom Brnabić rečeno je da su njih dvoje osudili objavljivanje u medijima u Sarajevu diplomatske pošte vezane za boravak sina Aleksandra Vučića na proslavi 9.  januara čime je navodno bilo ugrožena njegova sigurnost. To možda i jeste diplomatski incident, ali ne najveći i najbitniji kada je riječ o suštini tog događaja: a ona je da je i mladi Vučić kako i neki ministri u Vladi Srbije dali legitimet danu i događaju koji je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim. Na proslavi je prisustvovao i pomenuti Orlić, ali smo ostali uskraćeni za saznanje da li je i  on o tome razgovarao sa Schmidtom.

Ako iz Zgareba tvrde da on djeluje po njihovim instrukcijama i ispunjava njihove „muzičke želje i pozdrave“, a u Beogradu ga hvale zbog solidariziranja sa Vučićevim sinom, Schmidt ne može očekivati da će u Sarajevu proći neokrznut. Kao u onoj narodnoj mudrosti, da čovjeku nije toliko problem da se sam sačuva od neprijatelja, koliko je važno da se sačuva od tobožnje pažnje i zahtjeva svojih prijatelja.

UTORAK, 7. FEBRUAR

Strašne slike kataklizme koja je pogodila Tursku i Siriju, svjedočanstva jezivog stradanja i patnje stotina hiljada ljudi preplavile su medijski prostor širom svijeta i ušle u milijarde domova. Televizijske kamere i fotoaparati donose u naše  televizore, računare, mobilne aparate svjedočanstva o apokaliptičnim razmjerama jučerašnjeg zemljotresa. Gledamo u realnom vremenu nadrealne snimke gradove koji to više nisu, nego su pretvoreni u zastrašujuće gomile betona unutar kojih se odvija drama desetina hiljada ljudi.

Ova tragedija i njena medijska prezentacija ponovo otvara staro pitanje o bazičnoj etičnosti snimanja ovako apokaliptičnih primjera ljudske patnje i stradanja. Kako da mediji u cijelom tom užasu pronađu vlastititu mjeru da neposredno svjedoče o tragediji, a da pritom ne obezvrjeđuju dostojanstvo žrtava, posebno djece. I uz mnogo manje brutalne slike nasilja televizijski urednici upozoravaju gledatelje o uznemirujućem karakteru prikazivanih sadržaja.

Posebna su delikatni snimci i fotografije spašavanja djece iz ruševina. Velike medijske kuće imaju posebne protokole i standarde prilikom objavljivanja snimaka u kojima se vodi računa i o žrtvi i o reakcijama onih koji sve to gledaju i preživljavaju.

Slike patnje djece ili tragedije roditelja čiji potomci na njihove oči umiru pod silinom katastrofe, neizbježno prate svaku tragediju. Najpreciznija svjedočanstva svih svjetskih tragedija, ratova,  elementarnih prirodnih nepogoda su ona koja posreduju patnju najslabijih i najbespomoćnijih - djece. Tako je bilo sa Drugim svjetskim ratom, recimo sa Dnevnikom Ane Frank, takvo je iskustvo za ratom Vijetnamu, zločinima u Bosni... Ništa tako snažno posljednjih godina nije probudilo pažnju i emocije cijele planete i empatiju prema sudbini migranata kao fotografija mrtvog djeteta na obali u Grčkoj. Moderni svijet je ravnodušan i oguglao na patnje drugih ljudi i teško da bi se razbudio iz te indiferentne samodovoljnosti i odlučio na akciju bez ovako dramatičnih, brutalnih snimaka stradanja djece u paklu njihovih razorenih domova. Užasno i onespokovajuće je to saznanje, ali je, na žalost, i istinito.

SRIJEDA, 8. FEBRUAR

U Zagrebu je u 88. godini života umro Miroslav Ćiro Blažević. Otišao je slobodno se može reći najpoznatiji i najpopularniji nogometni i sportski sturčnjak u regionu. Kada se početkom 80-ih godina vratio iz pečalbe i preuzeo zagrebački Dinamo, Ćiro je bio sušta suprotnost tih godina i decenija najvećem autoritetu jugoslovenskog nogometa - Miljanu Miljaniću. Za razliku od crnogorskog Beograđanina Miljanića, vječito smrknutog i zabrinutog filozofa zagledanog u apsolut, Ćiro Blažević, bosanski Zagrepčanin, je bio vedri, slatkorječivi populista, kojem samo veliki šarm i još veći rezultati nisu dopuštali da pređe granicu koja vodi u plitku estradu i šarlatanstvo.

U prvim  reakcijama na smrt Ćire Blaževića, kojih je izobilje u svim dijelovima nekadašnej zajedničke države, čini mi se, da preovlađuje ton izvjesnog izvinjavanja, pomalo i duh posipanja pepelom njegovih nekadašnjih kritičara, novinara, nogometaša, stručnjaka. Ćiru se obožavalo i vrijeđalo, slavilo i potcjenjivalo, dizalo u nebesa i zatrpavalo pod zemlju. Sve do jutros kada je javljeno da je preminuo, bilo je kritičara koji su ga optuživali da pravi medijski cirkus čak i od svoje bolesti, išlo se i dotle da ga se prozivalo da je tu bolest izmislio, ili barem predimenzinirao za potrebe svoje medijske sveprisutnost. On je na te kritke odgovorio tako što je desetak dana prije smrti prošetao centrom Zagerba i suočio građane i javnost sa tragičnim učincima koje je opaka bolesta ostavila na njemu. „Ništa me ne pitajte, ne mogu pričati, neću dugo“, govorio je Blažević urbi et orbi.

Njegovi kritičari kao da pomalo pod pritiskom grižnje savjesti priznaju Ćiri kvalitete, vrline, značaj i utjecaj kakav mu za života nisu priznavali. Ne rade to samo zato što je takav običaj, ili adet prema mrtvima, nego i iz razloga što su vremenom uočavali, prepoznavali neke kvalitete koje na prvi pogled nisu bivali vidljivi.

Među takve kojima je trebalo vremena da sagledaju i ocijene kompleksnu ličnost Miroslava Blaževića, spada i ovaj koji ovo piše i izgovara. Tokom petnaestak mjeseci koliko je Miroslav Blažević bio selektor reprezentacije Bosne i Hercegovine, sretao sam se sa njim više puta. I uvijek su ti susreti bili srdačni, gotovo prijateljski. Bio je neodoljiv, zavodljiv sugovornik, duhovit i mudar, i reklo bi se, uglavnom iskren. Pričao je jednom prilikom kako je završila njegova epizoda u Iranu gdje je bio selektor nacionalnog tima. Obećao je da će se zapaliti u centru Teherana ako se Iran ne plasira na neko Svjetsko prvenstvo. Nakon što mu to nije uspjelo, sazvao je konferenciju za štampu. Priča mi Ćiro jednog ljetnog  popodneva na Ilidži: “Pitaju me novinari hoću li održati obećanje i zapaliti se, a ja im kažem da pogledaju ispred zgrade gdje se skupilo nekoliko tisuća ljudi da protestiraju  zbog moje najavljene ostavke. Kažem tom novinaru: „čovječe, ako se ovoliko ljudi okupilo zbog moje ostavke, možeš li zamislti kakav bi haos nastao nakon bih se zapalio se. Milioni Iranaca bi izašlo na ulice! Ako ti je to cilj, nikakav problem, spalit ću se“,  govorio je Ćiro kroz smijeh.

Posljednji put smo se sreli u novembru 2009. i to u televizijskom studiju dan nakon što je selekcija BiH ispala od Portugala u baražu za odlazak na SP u Južnoj Africi. Ćiro Blažević je bio utučen i posramljen, a ja nisam mogao obuzdati bijes i razočarenje. Imao sam utisak da je očekivao razumijevanje i podršku, dobio je pomalo neučitvu, beskompromisnu kritiku. Nakon toga više nije bio selektor i nikada se više nismo sreli.

Trebalo je proći neko vrijeme, nekoliko godina da podvučem crtu i shvatim kako je Blaževićev mandat na čelu nogometne reprezentacije BiH bio iznimno uspješan, ne samo na sportskom nego i na svakom drugom planu. Ćiro je bio kompleksna, jedinstvena ličnost, i zahtijevao je mnogo truda od ljudi oko sebe da ga shvate i pravilno vrednuju. Volio je da ga se voli, ali nije bio nesretan, niti osvetoljubiv ako bi mu  ljubav bila uskraćena.

ČETVRTAK, 9. FEBRUAR

Mantra koja se poput pokvarene ploče vrti u izjavama lidera političkih stranaka koje su formirale koalicijsku vlast na državnoj razini, glasi: nismo otvarali pitanja oko kojih se ne možemo dogovoriti. U početku je to i imalo nekakvog, mada vrlo neubjedljivog smisla, jer eto, tobože, najvažnije je da ne remetimo teško ustpostavljeni mir i povjerenje u zajedničkoj kući. Pa će zbog toga iz dnevnog reda skidati teška, komplicirana pitanja, koja će se otvarati kada se nekada, dakle malo-sutra, za to steknu uvjeti. A ako se nisu u stanju dogovoriti oko krupnih, kapitalnih pitanja, kakve onda fajde od toga što postoji suglasnost o efemernim, marginalnim temama. Nisu, recimo, stranke iz Sarajeva tražile od Milorada Dodika da u javnoj komunikaciji koristi ustavno ime jednog od konstituvih naroda - Bošnjaci, koje on uporno i zajedljivo naziva muslimanima. Pošto se oko toga ne mogu dogovoriti i ne žele praviti probleme, predsjednik RS će svoje sugovornike dokle mu se ćefne zvati muslimanima, što nije uvredljivo koliko je neustavno. Usput, nisu se dogovorili sa Dodikom ni da li uopće treba poštivati Ustav, provoditi odluke Ustavnog suda BiH i drugih sudova.

Koliko se može zaključiti iz prvih nekoliko nedjelja funkcioniranja državne vlasti, odnosno Vijeća ministara BiH, koalicijski partneri su se dogovorili samo o tome da se jedni drugim neće miješati u posao. Da će sva tri politička bloka koja su konstituirala državnu vladu biti potpuno autonomna bez nekih vidljivih poveznica među njima. Da se ne radi o karikiranju niti pretjerivanju, svjedoči današnja sjednica Vijeća ministara BiH na kojoj su birani direktori nekoliko državnih agencija. Nije bilo izbora najiščekivanijeg rukovoditelja - šefa Obavještajno-sigurnosne agencije, jer se stranke Osmorke nisu mogle dogovoriti oko zajedničkog kandidata.

No, zato je Milorad Dodik imao kandidate koji su čekali k'o zapete puške da budu izabrani. Jedan od njih je Žarko Laketa kojeg je Vijeće ministara danas izabralo za direktora Službe za poslove sa strancima. Riječ je o jako osjetljivoj državnoj službi koja je posljednjih godina imala ogrmnog i važnog  posla vezanog za priliv, tranzit i smještaj hiljada migaranata. Laketa kojeg je predložio državni ministar sigurnosti Nenad Nešić nije mogao biti izabran u prošlom sazivu Vijeća ministara BiH, jer nije ispunjavao uvjete za tu poziciju. On je pravomoćno osuđen prije 15-ak godina zbog muljanja sa automobilskim tablicama kada je bio inspektor u rodnom Nevesinju. Zbog toga nije mogao dobiti zeleno svjetlo od Agencije za državnu službu. Međutim bez obzira na tu formalnu prepreku, aktuelno Vijeće ministara ga je jednoglasno izabralo. I počinilo klasično krivično djelo. Za nezakonito izabranog Laketu svoje su glasove dali i ministri Osmorke Elmedin Konaković i Edin Forto. Vjerovatno očekuju da će u sličnim situacijama njihovog kršenja zakona i zaobilaženja procedura i oni imati podršku Nešića i njegovih kolega. Tako će se jedan presedan perpetuirati i vrlo izvjesno generirati spiralu sličnih nezakonitosti, koje vode u potpuni haos i pravnu nesigurnost. Ali, o tome se neće razgovarati, jer stranke koalicije ne žele otvarati pitanja oko kojih se ne mogu dogovoriti. A jedno od tih pitanja koja su tabu tema među partnerima u vlasti očito je  i sljedeće: da li BiH uopće treba da postoji kao samostalna, suverena i pravna država?!

PETAK, 10. FEBRUAR

Rock and roll je pored svega ostalog kroz svoju povijest bio određen i svojim jasno i glasno atikuliranim pacifizmom, otporom ratovima, nasilju. Zato je po mnogima najznačajnija epoha rock kulture bila krajem 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća kada je rock kultura stvarana kroz masovnu mirotvornu pobunu protiv rata u Vijetnamu i hladnoratovske podjele svijeta.

U takvom društvenom i muzičkom kontekstu osnovana je 1965. godine u Engleskoj grupa „Pink Floyd“ jedna pod najvećih muzičkih grupa u povijesti popularne muzike. Njihove ploče i koncerti bili su vrhunac tzv. art rocka, spoj muzike, poezije, dizajna, scenske kreacije.

Roger Waters

„Pink Floyd“ je prestao sa zajedničkim muziciranjem 2014. godine, nakon punih pola stoljeća postojanja. Kreativni dvojac koji je bio kičma sastava Roger Waters i David Gilmour se razdvojio svaki od njih je otišao na svoju stranu.

Ove nedjelje je Roger Waters, poznat po svom političkom angažmanu često na rubu incidenta i provokacije, govorio pred Vijećem sigurnosti Ujedinjenih naroda. Govor mu je zapravo bio apel za prekid neprijateljstava u Ukrajini, za kontrolu naoružanja. Kritizirao je Zapad zbog naoružavanja Ukrajine, zamjerio je Vladimiru Putinu zbog slanja ruskih vojnih trupa u susjednu zemlju.

Istovremeno, njegov dugogodišnji partner David Gilmour je od početka ruske agresije na Ukrajinu stao na stranu njenog naroda, snimio je pjesmu sa jednim poznatim ukrajinskim  rockerom, a novac od nje uplatio u humanitarne svrhe.

Dvije velike rock zvijezde, dva stožerna člana jedne od najvećih rock grupa svih vremena, Waters i Gilmour na žalost miliona njihovih poklonika, našli su se u važnom trenutku za budućnost svijeta na suprotnim stranama.

Šta je pogrešno u govoru Rogera Watersa pred Vijećem sigrunosti UN-a? Pa, gotovo ništa, osim što se u ulozi globalnog  mirotvorca našao na preporuku ambasadora Rusije u UN-! To je primjereno u istoj mjeri kao što bi bilo normalno da je ambasador SAD u UN tokom 60-ih godina prošlog vijeka zvao Boba Dylana da se sa govornice UN-a zalaže za prekid vatre u Vijetnamu.

Čak i ako su namjere bivšeg član Pink Floyda čiste i iskrene, teško je vjerovati da neko ko nije bio u stanju osigurati mir i harmoniju u sopstvenom rock bandu može izmiriti Ruse i  Ukrajince, ili Palestince i Izraelce!

SUBOTA, 11. FEBRUAR

Dugo u javnosti nije bilo Bože Ljubića, nije doduše nedostajao nikome osim (eventualno) sebi samom, a onda je on to na prošlonedjeljnom Saboru HNS-a nastojao nadoknaditi nastupom koji ga je nakratko vratio u medijsku i javnu orbitu. Doktor - ortoped Ljubić je lamentirao nad istorijskom nepravdom koja stoljećima prati Hrvate u BiH. Kaže Ljubić kako bi da nije bilo turskih osvajanja i da se Srbi nisu doseljavali, danas u BiH živjeli isključivo Hrvati. Naknadno je pokušavao popraviti ovu izjavu i dati joj barem malo smisla, ali nije išlo - nacionalistička glupost se ne izgovara, a ne popravlja.

Božo Ljubić se odvojio od HDZ-a 2006. godine nezadovoljan svojim statusom u toj stranci među čijim je osnivačima bio. Osnovao je sa još nekim prvoborcima stranku HDZ 1990. U tom projektu ga je podržao i tadašnji neprikosnoveni lider Hrvatske Ivo Sanader. Tokom jednog od mnogobrojnih suđenja bivšem hrvatskom premijeru svjedočio je i Božo Ljubić. Demantirao je pisanje medija i nalaze istrage prema kojima  mu je Sanader dao 250 hiljada eura neposredno pred osnivanje HDZ 1990.  Ni to nije pomoglo Ljubiću da sa političkog vrha Hrvata u BiH potisne neprikosnovenog Dragana Čovića.

Povodom najnovijeg verbalnog i političkog ispada Bože Ljubića objavljen je komentar u današnjem broju zagrebačkog Jutarnjeg lista. Njegov autor, poznati hrvatski novinar Željko Trkanjec je napisao da je Ljubić još jedan dokaz da se liječnici ne bi smjeli baviti politikom. Novinar se na kraju obraća Ljubiću sa duhovito dobronamjernim savjetom: „Doktore Ljubiću, 74 su vam godine, krahirali ste u politici. Hajde se lijepo povucite u zasluženu mirovinu i ne sramotite se pod stare dane nakaradnim izjavama. Koje, nije nevažno, štete hrvatskom korpusu u BiH i Hrvatskoj“.

NEDJELJA, 12. FEBRUAR

Kada je u prošli ponedjeljak u rano jutro stigla vijest o strašnom zemljotresu koji je poharao dijelove Turske i Sirije, prve službene informacije govorile su o 500-600 žrtava samo u Turskoj. Užasnut tom golemom brojkom razmijenio sam nekoliko poruka sa pozanikom koji ima poslove i poznanstva u Turskoj. „Slobodno dodaj nulu na kraju te brojke. U hiljadama će se mrtvi brojati“.

Tegobni dani koji su uslijedili, na žalost, dali su mu za pravo. Danas službeni izvještaji govore o preko 25 hiljada stanovnika Turske koji su izgubili život u razornom zemljotresu. Armija spasitelje iz Turske i cijelog svijeta koji raskopavaju ruševine u potrazi za eventualno preživjelim te jezive brojke ne može umanjiti.

Predsjednik Turske Recep Tayip Erdogan nakon dva dana od potresa obišao je porušene dijelove Turske, ohrabrio preživjele i za tragediju okrivio sudbinu i poručio da se tu ništa ne da promijeniti, niti preduprijediti. „Nije moguće biti spreman za takvu katastrofu“, kazao je turski lider.

Prije skoro dvije i pol decenije 1999. godine zemljotres snage slične ovom posljednjem opustošioje regiju Izmit u blizini Istanbula kada je poginulo je 18 hiljada ljudi. Nikome tada nije padalo na pamet da se poziva na sudbinu, odnosno turski kismet kao glavnog uzročnika tragedije. Pogotovo to nije radila tadašnja nadiruća opoziciona Stranka pravde i razvoja i njen predsjednik Recep Tajip Erdogan. Teško su optuživali, ne nepredvidivu fatalnu sudbinu, nego tadašnju Vladu i njenog premijera Bulenta Edževita. Ukazivali su na njegovu nesposobnost, sporost, nepripremljenost i nekompetentnost da se nosi sa  tragičnim izazovima. Tri godine kasnije, 2002. na izborima u Turskoj pobijedio je Erdogana i njegova stranka. Od tada, pa u narednih dvije decenije on autokratski upravlja svim procesima u zemlji, ništa se ozbijno ne može uraditi, a da on to ne aminuje.

Nakon zemljotresa iz 2011. godine koji je odnio nekoliko stotina života, Erdogan, koji je tada bio predsjednik Vlade, žestoko se obrušio na građevinsku industriju, optužujući ih za neadekvatnu, lošu gradnju stambenih objekata i najavio oštre mjere protiv odgovornih. Ovih dana se suočavamo sa tragičnim rezultatima i posljedicama izostanka tih najavljenih, a nikada realiziranih mjera. Posljednjih dana tužilaštva i policija u Turskoj krenula su u lov na vodeće građevinske poduzetnike čije su firme gradile stambena naselja koje je zemljotres razorio, a njihove stanovnike trajno unesrećio. Opozicioni političari i rijetke nezavisne institucije koje još nisu ugašene represijom režima, upozoravali su i prije posljednje tragedije na spregu građevinske mafije sa režimom i vladajućom strankom, što ih je oslobađalo poštovanja strogih standarda.

Neprimjereno je trenutku politizirati tragediju ovakvih dimenzija, ali još je neprimjerenije smatrati da ona nije u znatnoj mjeri i posljedica korupcije, fušeraja, neodgovornosti kojima je Erdoganov režim odavno otvorio širom vrata.

Kada god čujem u ovakvim i sličnim tragedijama, kroz koje smo i mi u Bosni prošli, da se neko poziva na sudbinu, ili traži alibi u kismetu, i Božijoj volji, odmah mi je jasno da imamo posla sa nekim ko pozivanjem na vjerski fanatizam želi daleko odbaciti vlastitu odgovornosti krivicu!

Vezane vijesti

Komentari - Ukupno 4

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove redakcije Slobodna Bosna. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Redakcija zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara redakcija nije dužna obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.

  1. Lista komentara
  2. Dodaj komentar

trenutak ...