O tome kako je biti dio onoga što se dešavalo na jugoistoku Turske u prvim danima nakon razornog zemljotresa za televiziju Hayat govorio je Avdo Avdić, novinar i urednik portala Istraga. 

Kaže da se na video snimcima nije mogla vidjeti prava situacija.

"Nekoliko miliona ljudi je bez kuće. Grad Antakya je grad sa bogatom historijom. Razvijao se preko dvije hiljade godina i za 75 sekundi je nestao. Ima 250 hiljada stanovnika. To je malo manje nego Sarajevo. Površinski izgleda isto. Kada sletite, prvo čujete sirene. Svakih 10 sekundi prolazi hitna pomoć. Svi stanovnici su napustili svoje domove. 250 hiljada ljudi je vani. Svi su beskućnici. Nema struje, vode ni hrane. Vojska je tek počela da uspostavlja neki sistem. Nemoguće je. Kolone su duge. Bolnica je razrušena. Nema materijala da se ukaže pomoć. Zamislite samo za 200 hiljada ljudi trebate postaviti šatore. Ne može. Nema prostora", rekao je Avdić.

Spasioci su morali procjenjivati kako doći do osoba, jer može doći do urušavanja. Avdić govori da na mjestu gdje su bili Federalna uprava civilne zaštite i GSS nije bilo živih.

"Sprat po sprat je padao do dna. Sve osobe koje su izvukli su bile mrtve. Sve zgrade okolo su bile oštećene. Kada dođete tu, radite između 3 – 4 zgrade koje mogu da se sruše. Nadate se da ima živih, a uglavnom pronalazite mrtve. Pored tog mjesta bilo je naloženo do 10 vatri. U te se vatre ubacuje namještaj, plastika i ostalo. Svakih pola sata se tresla zemlja. Nije istim intezitetom. 500 ljudi ima koji gledaju, spacioci koji se nalaze i vojska. Na megafon govore povucite se svi i povlači se na tu ruševinu zgrade od 13 spratova. Sve porodice se penju na zgradu ispod čijih ruševina se nalaze članovi njihove porodice. U ovom dijelu je apokalipsa. U istočnom dijelu je još gore. Kada dolazite tamo i pješačite, pored vas nema zgrade. Samo su hrpe betona. Djeca i njihovi roditelji su pored vatre", istakao je Avdić.

Sve je porušeno, izgubili su sve. Čitave porodice su poginule u ovim potresima. Avdić se osvrnuo i na to kako se vodila analiza.  

"Uvijek su bile zadužene osobe za vođenje analize. Pisali su broj mrtvih. Ono što je bila obaveza svih spasilaca je kada pronađu lične stvari, nose do policije. Tijela stradalih osoba nemoguće je identifikovati. Ima porodica Bošnjaka koji žive u Turskoj. Zet je stajao pored urušene zgrade. Kada pronađu tri osobe, on prvi trči, misli da su njegovi. Međutim, policija mu ne da da to vidi. Tijela se pakuju u vreće i nose se pored puta. Sutradan prolazi kombi, ubacuje tijela i ide dalje. Ne možete vršiti identifikaciju na tom mjestu događaja. Ne možete biti sigurni je li to ta osoba", kazao je Avdić.