Politolog Davor Gjenero komentirao je za „Slobodnu Bosnu“ konačni dogovor Srbije i Kosova, osvrnuo se na zaboravljene povijesne činjenice i podsjetio na genezu problema kojeg danas imaju predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik.

 Aleksandar Vučić, po svemu sudeći, ima daleko snažniji politički instinkt nego što ga je imao Slobodan Milošević. Nedvojbeno je da niti je Milošević pripadao demokratskom svijetu, niti mu pripada Vučić, a nedvojbeno je i to da je sve do Rambouilleta Milošević uvije u zadnji čas, kad je bio na rubu da potroši međunarodno strpljenje, pravio svojevrstan korak unatrag, e da bi ostao povlaštenik međunarodne zajednice na Balkanu i nastavljao provoditi svoje politike, kaže Gjenero te dodaje da ga je agresija na Kosovo „zanijela” i pomislio je da može pobijediti međunarodnu zajednicu, što je bilo otvaranje puta prema kraju njegove samovlasti.

-Vojna intervencija NATO saveza postala je neizbježnom, jer se samo takvom intervencijom moglo zaustaviti ponavljanje genocida i nad Kosovarima, Albancima. Deklaracija o neovisnosti Kosova legitiman je rezultat Miloševićeve agresije i prijetnje genocidom, a državna neovisnost Kosova posve je jasno ireverzibilni proces. Koncept podjele Kosova, što ga je Vučić neko vrijeme podgrijavao, a nalazio razumijevanja među akterima koji ne znaju ništa o europskom mirovnom poretku uspostavljenom nakon II svjetskog rata i o načelima europske integraicje, definitivno je odbačen, Europska unija se uozbiljila, a s demokratskom administracijom u Americi ima i snažnog i pouzdanog saveznika. Srbija niti ne pomišlja na integraciju Kosova, jer bi to značilo da se morao postići aranžman nalik onome iz Ohridskog sporazuma u Makedoniji, pa bi Kosovari Albanci morali dobiti barem četvrtinu ili trećinu društvenog i političkog utjecaja u nekoj novoj složenoj Srbiji, kaže Gjenero.

SRBIJA IMA OZBILJAN PROBLEM

Danas u Srbiji, naravno, nitko niti ne može pomisliti da bi, na primjer, Vlora Çitaku ili Donka Gërvalla Schwratz  mogle biti ministrice vanjskih poslova Srbije, ili barem ambasadorice u Washingtonu, da bi Besnik Bislimi mogao biti ministar finacija ili guverner narodne banke, a Agim Çeku ministar obrane. Ostaje im dakle, samo pomiriti se s neovisnošću Kosova.

Dakle, prešutnim priznanjem Kosova, koje je Srbiji sugerirao još 2007. najutjecajniji njemački karijerni diplomat Wolfgang Ischinger, Srbija je odavno mogla riješiti svoj problem definiranja vlastitih granica. To nije mogla samo zato što je koncept „zamrznutog konflikta” odgovarao Rusiji, a paktom s Rusijom Srbija je upadala u „circulus vitiosus” – zbog ovisnosti o Rusiji odbijala se suočiti s realnošću neovisnosti Kosova, a zbog odbijanja suočavanja s posljedicama Miloševićeve agresije sve se više oslanjala na totalitarni režim Vladimira Putina.

Godinu dana nakon početka svirepe Putinove invazije na Ukrajinu, Rusija kao faktor međunarodne politike više ne postoji. Milošević vjerojatno ne bi još to shvatio, kao što ne shvaća ni onaj buzdovan iz Laktaša, ali Vučićevi su instinkti, srećom po njega, ipak nešto snažniji. Srbija ima ozbiljan problem: njena politička klasa je potkapacitirana, neodgovorna, populistička i nacionalistička. Za to da općoj javnosti nije jasno da je Milošević definitivno izgubio Kosovo, odgovoran je i Vučić, koji je to nijekao, ali jednako tako i opozicija, koja se s neoradikalima i postmiloševićevcima nadmetala u praznim populističkim nacionalističkim pričama.

Zato sada, kad je shvatio da je došao do kraja, da je potrošio manevarski prostor što mu ga je međunarodna zajednica otvarala, Vučić mora preuzeti rizik i naći načina da svom političkom tijelu, onome koje ga  je izabralo kao plebiscitarnog predsjednika, kaže da je snovima i bajkama kraj. Nitko svoje birače nije suočio s realnošću poetičnije nego slovenski predsjednik Milan Kučan navečer 25. lipnja 1991. godine, kad su se Kadijevićeve trupe već pripremale za put u Sloveniju i pokušaj rušenja demokratskih vlasti. Rekao je: Noćas su dozvoljeni snovi, a sutra je novi dan. Vučić sad mora reći: deset godina snova je potrošeno, a sutra je novi dan.

Taj novi dan znači da više neće biti moguće nadati se europskoj financijskoj pomoći, a zaklinjati se na vjernost Putinu. U Banjoj Luci vlasti oko Milorada Dodika to još ne shvaćaju, jer njihovo je obzorje vrlo suženo. Dodik još misli da može vrijeđati Visokog predstavnika, odbijati njegove odluke zasnovane na Bonskim ovlastima i ignorirati odluke Ustavnog suda BiH. Bog je visoko, a Putin je duboko (u svom bezdanu), danas bi mogla glasiti stara srpska nacionalistička izreka, zaključio je Gjenero.

(M.I.)