Piše: Hajrudin SOMUN (Oslobođenje)

Prvu godišnjicu ruske invazije na Ukrajinu obrađivali smo s raznih strana na stranicama Oslobođenja, a ostalo je da se pokuša nešto više reći upravo o pitanju neutralnosti u tom ratu. Pogotovo što se na to pitanje drukčije odgovara u Bosni i Hercegovini, a ne bi trebalo, valja odmah reći. Vanjska politika jedne države vodi se s njenog vrha, a po svim vrijednostima i uzusima zapadne demokratije, u ovoj zemlji se od početka invazije njen trojni vrh izjašnjavao dva naspram jedan. Kako god to neko tumačio u samoj BiH, u svijetu se to shvata kao dvije trećine izbornog stanovništva, kao što je bilo i prilikom izjašnjavanja njenih građana o nezavisnosti 1992. godine.

NIKO NIJE "RAVNODUŠAN"

Nego, kako se ukrajinskom ratu ne vidi kraj, tako se njegove posljedice i uticaj sve više odražavaju na međunarodne odnose, pa i na pitanje ko nije neutralan, a ko jeste, manje ili više. Sama riječ neutralnost potječe od latinske riječi neuter, znači jedan od dvojice, pa je iz toga izvedena imenica neutraliras, označava nepristranost, neutralnost, a pridjev neutralis da neko ne drži ni s jednom stranom. Ili da je “ravnodušan”, kako je tumači Radovan Vukadinović, profesor sa Zagrebačkog univerziteta i moj davni sagovornik, čini mi se za vrijeme turske vojne intervencije na Kipru 1970-ih koju Turci nisu voljeli da se naziva invazijom.

Iako za neutralnost postoje razni nazivi, da je privremena, trajna, savremena, oružana, pasivna, aktivna, ratna neutralnost, najviše mi se sviđa ono da gotovo niko u ovom ratu protiv Ukrajine nije “ravnodušan”. Kao što ih je, nažalost, bilo u ratu protiv Bosne i Hercegovine. Tvrdeći da neutralnost u ruskom “agresorskom ratu” nije održiva, ni na državnom ni na individualnom planu, slovenski filozof Slavoj Žižek kaže: “Ako bi prolaznik vidio čovjeka kako nemilosrdno tuče dijete, očekivali bismo da pokuša da ga spriječi. Neutralnost ne dolazi u obzir. Naprotiv, prezirali bismo moralnu niskost pasivnog ponašanja prolaznika.”

Pošto se odvija na prostoru Evrope, koja bi najviše i pretrpjela ako preraste u širi evropski rat, ruska invazija na Ukrajinu ujedinila je Stari kontinent više nego u svjetskim ratovima. Do kraja Drugog svjetskog rata neutralnost su sačuvale države koje su je proglasile na njegovom početku: Švajcarska, Irska, Portugal, Španija, Švedska i Turska. Čak i Švajcarska, koja se preko dva vijeka održala upravo zahvaljujući neutralnosti u ratovima, popušta u ovom. “Želimo biti neutralni, ali mi smo dio zapadnog svijeta”, kaže Thierry Burkart sa desnog centra, ali se političari s desnice protive njegovom prijedlogu da se dopusti ponovni izvoz švajcarskog naoružanja u zemlje “sličnih demokratskih vrijednosti”. Prema švajcarskoj neutralnosti, koja datira još od 1815. godine, Švajcarska ne može slati oružje direktno ili indirektno stranama u ratu. Poslije Drugog svjetskog rata neutralnost je bila ustavno načelo i Austrije. Ona je Ukrajini za otpor ruskoj invaziji dodijelila blizu 600 miliona eura, uglavnom u humanitarnoj pomoći, ali ne oružju. Još se drži člana ustava u kojem se obavezala da neće dozvoliti bilo kakvu isporuku oružja. Austrija, kao i Švajcarska, a pogotovo Francuska, nastoji da održi otvorenim diplomatske i druge kontakte s Rusijom. Iako je EU sve članove Dume stavila na svoju listu sankcionisanih Rusa, Austrija je pozvala ruske parlamentarce na skupštinu OSCE-a u Beču krajem marta. Već je dosta, pa i previše zbog otpora Turske, govoreno o odluci Finske i Švedske o pristupanju NATO-u, kako bi se odvratila Rusija od napada na te dvije najvažnije karike u kopnenoj zavjesi garantirane zaštite zapadne alijanse.

"MUDRA POLITIKA" ERDOGANOVE TURSKE

Na južnim granicama te zavjese najvažnija je Turska, koja je jedina uspjela održati dijalog s obje zaraćene strane, pa neko reče da primjenjuje novi termin, “aktivnu neutralnost”. Husein Cicek sa bečkog univerziteta kaže da takva “mudra politika” Erdoganove Turske znači i “gušenje geopolitičkih ambicija Rusije u cijeloj regiji”. Uz Ameriku na političkom planu i Njemačku na ekonomskom, nijedna zemlja zapadne alijanse u ovom ratu nema tako složene odnose s Rusijom kao Turska. Pa joj je takvoj predsjednik Putin, iako je prva snabdijevala Ukrajinu ubitačnim dronovima, prvoj dodijelio status posrednika u mirovnim pregovorima. Pregovori su prekinuti gotovo prije nego što su počeli, ali kad budu jednom obnovljeni, vjerovatno će im Istanbul ponovo biti grad domaćin.

U pitanju neutralnosti ili svrstavanja uz jednu ili drugu stranu, slanje ili doturanje oružja je možda i važnije od izjašnjavanja u Ujedinjenim nacijama ili sankcija. Vidjeli smo to na primjeru Srbije, koja demantuje da je slala oružje u Rusiju kako bi sačuvala kolebljivo držanje u ratu kakvo održava njen predsjednik Vučić, a premijerka Ana Brnabić izjavljuje, i to u dalekom Tokiju, da se ne čuje dobro u Evropi, da Srbija nije neutralna i da je osudila agresiju na Ukrajinu. Da je do hrvatskog predsjednika Milanovića, i Hrvatska bi se na pitanju slanja vojnika u Ukrajinu i svojih izjava o ratu mogla upisati među neutralne zemlje. Najvažnije je, međutim, hoće li Kina prekršiti svoje deklarativno protivljenje ratu, pa poslati oružje Rusiji. To je alfa i omega daljeg toka rata u Ukrajini. Ne samo njegovog ishoda nego i novog svjetskog poretka koji može iz njega proizići i već proizlazi.