Naša današnja priča vodi vas na tlo današnje Ukrajine u vrijeme vladavine neustrašivih ratnika – Kozaka.

Bjegunci od feudalnog rada, neustrašivi i surovi ratnici, vješti konjanici, stražari pravoslavnog kršćanstva na rubu europskog kontinenta, sve to su bili Kozaci, jedinstveni fenomen evropske historije i temelj modernog ukrajinskog nacionalnog identiteta, kojem se suprotstavlja višestoljetni poljsko-ruski utjecaj u regiji.

Razorna snaga mongolsko-tatarskih osvajanja i propast istočnoslavenske države na području današnje Ukrajine, u 13. stoljeću zauvijek su promijenili političku kartu istočne Evrope. Suočeno s nezaustavljivim azijskim konjanicima, preživjelo se slavensko stanovništvo ubrzano povlačilo prema sjeveru, gdje će u narednim stoljećima iz ruševina kijevske države, uz napor i rijeke prolivene krvi, niknuti prve klice budućeg Moskovskog carstva (kasnije nazvano Ruskim carstvom). Istovremeno, plodne ravnice između Dnjestra, Dona i Crnog mora pretvorile su se u gotovo prazan prostor, u kojem je prijetnja tatarskih pljačkaških pohoda puna dva stoljeća sprečavala bilo kakvo trajnije naseljavanje.

Prepuštene na milost i nemilost tatarskoj državi Krimski Kanat, preživjele gradove na teritoriju središnje i sjeverozapadne Ukrajine tokom 13. i 14. stoljeća postepeno je apsorbirala poganska kneževina Litva, koja je vakuum nastao mongolskim pustošenjima iskoristila za širenje svog utjecaja na istoku kontinenta. Približavanje Litve i Poljske, proizašlo iz ratova protiv Teutonskog reda, Moskve i Tatara, zajedničkih neprijatelja obiju država, a zatim i pokrštenje Litve 1385, drastično su promijenili dinamiku odnosa i pretvorili rijetko naseljenu Ukrajinu u privlačan plijen za sve moćnije poljske velikaše. Ubrzana kolonizacija sjeverozapadne i središnje Ukrajine rezultirala je sve jačim pritiskom katoličkog poljskog plemstva na domaće pravoslavno stanovništvo, pri čemu feudalizam, koncept dotad nepoznat u istočnoj Evropi, potiče seljačko stanovništvo na povremene pobune protiv novih vladara. U okolnostima u kojima je teret rada postajao sve teži, značajan se dio ukrajinskog stanovništva odlučuje za rizičan korak – selidbu na jugoistok.

Zaštićeni enormnim privilegijama i praktički slobodni da s većinskim pravoslavnim stanovništvom postupaju prema vlastitom nahođenju, poljski magnati od početka 16. stoljeća ubrzano povećavaju svoje posjede u Ukrajini. Birajući između surovog poljskog feudalizma i izlaganja opasnosti od padanja u tatarsko ropstvo, pravoslavni žitelji sve češće sele na jugoistok, gdje im prirodna bogatstva omogućuju život koji nadmašuje onaj na teritoriju pod poljskom kontrolom. Tatarski pljačkaški upadi s Krima prisiljavaju odvažne pojedince i njihove porodice na udruživanje u manje grupe, slijedom čega početkom 16. stoljeća nastaju prve seljačko-ratničke zajednice. Postepeno, zahvaljujući demografskom rastu i priljevu pravoslavnih plemića-avanturista, stanovnici stepa ujedinjuju se tokom 16. stoljeća u homogenu i respektabilnu vojno-političku zajednicu, sposobnu zaustaviti tatarske prodore i pružiti efikasan otpor privatnim vojskama poljskih plemića.

Robusni ljudi, koji s lakoćom podnose žegu i hladnoću, glad i žeđ. U ratu su neumorni, odvažni i smioni, no prilično bezumni, budući da ne mare za svoje živote. Odgojen u Divljim poljima (poljski naziv za otvorene ravnice južne i jugoistočne Ukrajine, kojima zbog tatarskih provala nije bilo moguće trajno ovladati), Kozak je utjelovljenje izvanredno odvažnog ratnika, naviknutog na grub život i svakodnevnu borbu za opstanak. Obrijane glave, odjeveni u široku, šarenu odjeću, naoružani do zuba i u svakom trenu spremni proliti svoju i tuđu krv, Kozaci svojom odvažnošću do sredine 17. stoljeća stiču reputaciju najboljih pješaka na evropskom kontinentu. Naviknuti na neprijatelje koji ne poznaju koncept milosti, ratnici ukrajinskih stepa svoju taktiku prilagođavaju okolnostima u kojima žive te postaju zloglasni zbog svoje okrutnosti, zbog čega će ih, posebno sredinom 17. stoljeća, Poljaci nerijetko okarakterizirati kao krvoločne divljake. Svejedno, poljski vladari neće se libiti angažirati Kozake u gotovo svim poljskim ratnim pohodima, tokom kojih je spoj poljskog konjaničkog i kozačkog pješačkog umijeća u više navrata doveo do potpunog uništenja moskovskih, tatarskih i osmanlijskih vojski.

Rađanje Zaporožja

Tokom prve polovice 16. stoljeća, slijedom postepene ekonomsko-vojne stabilizacije proizašle iz poljsko-litavskog prisustva u Ukrajini, kozačke zajednice sve se uspješnije brane od Tatara, pri čemu u nekoliko navrata odvažni Kozaci organiziraju upade na tatarski teritorij te tako zaokreću dotadašnji smjer napadačkih akcija. Među Kozacima stvara se hijerarhija, u kojoj – podjednako u vrijeme rata i u vrijeme mira – vlada vojna disciplina, pri čemu svaka kozačka grupacija bira vlastitog pukovnika i oficire.

Iz uspješnih pljačkaških pohoda protiv Tatara na Krimu i protiv Osmanlija u Moldaviji Kozaci donose ratni plijen, zahvaljujući kojemu se dio kozačkih starješina ubrzano bogati i udara temelje za stvaranje nove elite. Sve bolje naoružani i sve efikasniji u borbi, Kozaci postaju ključan faktor za kontrolu Ukrajine i suzbijanje upada u unutrašnjost Poljsko-Litvanske unije. Paralelno, porast kozačke moći ugrožava ambicije poljskog plemstva, koje se koristi svakom prilikom za pokušaj degradiranja Kozaka u status običnih kmetova.

Zaporoška Sič, drvena utvrda smještena na otoku Horticji na donjem toku Dnjepra, oko 450 kilometara jugoistočno od Kijeva, srce je kozaštva. Lokacija Siči, na ničijoj zemlji jugoistočne Ukrajine, garantirala je Kozacima slobodu od poljske plemićke vlasti, a široki tok Dnjepra istovremeno je omogućavao brze pljačkaške upade na Krim. Od sredine 16. stoljeća, kada ju je osnovao plemić Dmitro Višnjevecki, u Siči se održavala Rada, skupština kozačkih starješina, na kojoj se demokratskim putem birao vrhovni kozački zapovjednik, ataman. U samostalnoj politici koju je sredinom 17. stoljeću iz Siče vodio Bogdan Hmeljnicki ukrajinski historičari danas traže temelj ukrajinske nacionalne ideje, čiji je legitimitet konstantno pod pritiskom moskovskih interpretacija.

Na koncu, jedno je sigurno, hrabri ratnici Kozaci preci su današnjih ukrajinskih ratnika, stoga i ne čudi njihova hrabra borba protiv ruske brutalne agresije.

(SB)