Milo Đukanović je dobio najviše glasova u prvom krugu izbora za predsjednika Crne Gore. Po svoj prilici, to je Pirova pobjeda.

Predsjednički kandidati stranaka koje su za samo jedan mandat pobijedile na parlamentarnim izborima 30. avgusta 2020. sinoć su osvojili 25 posto glasova više od Đukanovića i preko 20 posto glasova više od dva kandidata bivšeg suverenističkog bloka (Đukanović i Vuksanović Stanković).

Piše: Andrej Nikolaidis za "Slobodnu Bosnu"

To znači da su prosrpske partije na korak od Svetog Grala crnogorske politike: od toga da na sljedećim parlamentarnim izborima osvoje dvotrećinsku većinu mandata u parlamentu. Što otključava mogućnost promjene Ustava.  A to znači, recimo, promjenu zastave i himne. Srpski (a ne aktuelni crnogorski) kao službeni jezik. Najvažnije, može značiti i dejtonizaciju Crne Gore: drugačiju regionalnu organizaciju ili čak i uvođenje Doma naroda. Sve nabrojano je već više puta zahtijevao Mandićev Demokratski front. Sada su, rekoh, blizu većine koja im je potrebna.

Pripadnici manje brojnih naroda u velikom su broju odlučili da ne glasaju u prvom krugu predsjedničkih izbora. To se čita iz izrazito niske izlaznosti u mjestima gdje manje brojni narodi čine većinu. To može biti rezultat taktiziranja njihovih nacionalnih stranaka pred predstojeće parlamentarne izbore. Ali je takođe i rezultat odluke da jedan dio bivšeg suverenističkog bloka, uključujući stranke manje brojnih naroda, uđe u Abazovićevu vladu, a drugi dio bloka tu vladu svojim rukama u parlamentu izglasa. Tada je i formalno razbijen negdašnji suverenistički blok a bošnjačke i albanske partije osvanule u koaliciji sa rigidnim srpskim SNP-om. Razbijanje suverenističkog bloka bio je veliki Abazovićev uspjeh kojemu dio svog sinošnjeg rezultata duguje i Milatović.

Za partije Srpskog sveta je glasao i značajan broj negdašnjih podržavalaca nezavisnosti Crne Gore, etničkih i(li) političkih Crnogoraca. Đukanović je u kampanji isticao svoje državničke, istorijske zasluge za obnovu crnogorske nezavisnosti. Vijorile su se u njegovom predizbornom spotu crvene državne zastave. Dio glasača nije bio impresioniran. Više ih se dojmilo to što su im Milatović (i Spajić), dok su bili ministri, podigli plate za 250 eura. Ti građani su na izborima poručili: izvini Milo, al’ 250 eura je 250 eura.

Ovako ili onako, iz ovih ili onih namjera, sa ovim ili onim posljedicama, Spajić i Milatović su, dok su bili ministri u Krivokapićevoj vladi, povukli potez koji je učinio da dio građana trenutno bolje živi. Glasači su to nagradili. To je prirodan slijed događaja, samo tako i može biti. Jedno, samo jedno povećanje plate učinilo je da će (najvjerovatnije) Milatović biti predsjednik a Spajić premijer Crne Gore.   

To povećanje plate napravilo je svu razliku i negdašnju političku elitu Crne Gore, osim sa neizbježnim pitanjem „a zašto mi to nismo uradili?“ suočilo sa spoznajom da je potpuno svejedno kakvu će retoriku upotrijebiti protiv Spajića i Milatovića. U ovom trenutku, oni su neprobojni. Građane za tu retoriku i bilo koji skandal koji može biti vezan uz Spajića i Milatovića – prosto nije briga. Građani hoće pare. I hoće ih sad. Milatović i Spajić su im to dali.

Šta gotovo izvjesna pobjeda Milatovića znači za Bosnu i Hercegovinu?

Milatović i njegov pajtaš Spajić su srpski nacionalisti. Potražite fotografije njihove posjete Dodiku, dok su bili ministri u vladi Crne Gore. U prostoriji nije bilo zastave Bosne i Hercegovine. Potražite fotografije sa sprovoda Atanasija Jevtića u Trebinju. Tamo su, u državnoj delegaciji sveštenika iz druge zemlje, bili Milatović i Spajić, koji je izjavio kako je islamofob Jevtić bio „jedan od najvećih teologa“.

Budući predsjednik Milatović je vojnik Srpskog sveta i Srpske pravoslavne crkve. Kojega su zapadne ambasade, uz pomoć srpskih medija u Crnoj Gori (prvenstveno „Vijesti“, u Šolakovom vlasništvu) prodale građanima kao „građansku, centrističku opciju“. Izmišljeni narativ o „građanskom“ Milatoviću je posredstvom istih diplomatskih kanala plasiran i na HRT-u, zbog čega je na tviteru protestvovala Vesna Pusić, bivša hrvatska ministrica Vanjskih i Europskih poslova.  

Milatović će se naravno javno držati diplomatske priče o suverenitetu BiH. Koje se, napokon, drži i Vučić. No za njega i njegovu ideologiju granica između Crne Gore i entiteta Republika Srpska zapravo ne postoji. Milatović će biti oprezan i uljuđen u izjavama o Bosni i Hercegovini, dok potpuno ne završe posao srbifikacije Crne Gore. Onda ćete vidjeti njegovo vučje lice. Do tada će oprezno ali postojano raditi na stvaranju i učvršćenju Srpskog sveta. U praksi, Bosna i Hercegovina dobiće još jednog susjeda-predsjednika koji joj želi kraj. Tri komada: Milanović, Vučić i uskoro Milatović. Mašala. Ala su dušmani rod'li.

Milo Đukanović je na vlast došao na talasu velikosrpskog nacionalizma, u takozvanoj Antibirokratskoj revoluciji. Koja je zapravo bila kontrarevolucija. Od velikosrpskog nacionalizma Crna Gora će se emancipovati tek skoro deceniju kasnije, kada će Đukanović na iznimno tijesnim predsjedničkim izborima pobijediti Momira Bulatovića.

Milatović je na vlast, takođe, došao na talasu velikosrpskog nacionalizma, nakon Amfilohijevih litija, koje su zapravo bile klerikalna kontrarevolucija. Evropa sad je ondašnji DPS. „Lijepi, mladi i pametni“ – stariji čitatelji će se sjetiti o čemu pričam.

U dvojcu Milatović-Spajić ovaj prvi je Momir Bulatović: konzervativan, niži, čovjek iz naroda, tvrđi Srbin. Spajić je u tom dvojcu mladi Milo: drčan, hrabar, sklon da zaobiđe procedure.

Kao što sam rekao: na izborima 1997. Milo je uspio da porazi Momira Bulatovića. Sada bi karijeru mogao okončati porazom od Bulatovića 2.0. Bude li tako, Crna Gora se uredno i na duže staze vraća u orbitu velikosrpskog nacionalizma, orbitu iz koje je 1997. iskočila. Nakratko, po svemu sudeći.