Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Mi smo bili nedostojni jugoslovenskog komunizma. Danas je, dakako, popularno i unosno srati o tome kako nije valjao komunizam. Ne: nismo valjali i ne valjamo mi.

Već u drugoj polovini osamdesetih ološ kojoj je komunizam dao sve, jad koji bi i dalje čuvao ovce da im komunisti nisu očeve doveli u grad, opismenili ih, zaposlili i dali im stan, počeli su pljuckati po partizanima i, kad se zapiju, pričati lascivne viceve o Titu. No to je tako, komunisti su morali znati bolje: niti jedno dobro djelo neće ostati nekažnjeno.

Ostalo je, što bi rekli, istorija.

Prvobitnu fašizaciju devedesetih (i – što ide ruku pod ruku – prvobitnu ekonomsku tranziciju) naših društava sproveli su simbolički sinovi i unuci pobjednika nad fašizmom iz četrdesetpete.

Ratko Mladić, koji će počiniti genocid u Srebrenici, nije treniran u Hitlerjugendu, nego u JNA, vojsci-pobjednici nad fašizmom. Druga, ne manje bitna, stvar tiče se fašizacije ovdašnjih društava, koja je sprovedena devedesetih i tu Crna Gora nipošto nije izuzetak. Tiče se onoga što je iz te fašizacije izronilo. Ne može se od priče o fašizmu devedesetih (i dvijehiljaditih, napokon) stalno bježati u četrdesetprvu, pa drviti o partizanima i četnicima, jer odgovor nije tamo. Nego danas i ovdje.

Nisu srpski fašizam devedesetih proizveli četnici, nego nasljednici komunista. Nije Tuđman bio ustaški emigrant, nego visokopozicionirani oficir i čak i naučnik u komunističkom sistemu. Nisu u Crnoj Gori devedesetih vladali četnici, nego podmladak Partije. Vratimo se na monstruma koji se, kao Godzila, uzdigao iz fašizacije devedesetih. Vratimo se na čudovište tranzicije, za čije stupanje na scenu je fašizacija devedesetih pripremila teren. To se, tranzicija, nakon rata u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, pretvorila u Četvrti post-jugoslavenski rat. Nikada objavljeni, ali stoga ne manje strašni, sveopšti rat protiv ideje društvene pravde.

Zato je fašizaciju, ratove i tranziciju na prostoru bivše Jugoslavije nužno tretirati kao jedinstven proces: fašizacija je vodila u ratove, a ratovi su bili priprema za tranziciju. Sirotinja je, pritom, bila ne samo žrtva, nego i regrutna baza naših fašizama. Priču o bezgrešnim, zavedenim radnicima i vazda nevinoj sirotinji mogu još jedni drugima pričati samo studenti po plenumima između dvije kafe sa sojinim mlijekom servirane sa keksićima bez glutena a sa stevijom, dok ih batinama ne potjeraju kolege-studenti fašisti. Ta ljevičarska fetišizacija siromaštva ne samo da je beznadno glupa, nego je i neobično slična nacionalističkom diskursu. Za nacionaliste je, naime, vlastita nacija uvijek nevina žrtva – baš kao što je to za neupdateovane ljevičare klasa.

Titova armija, JNA, zaštitnica “naših naroda i narodnosti”, završila je rušeći jugoslovenske gradove i ubijajući nesrpske narode, ratujući za ciljeve četničkog pokreta. Slavna komunistička vojska krepala je kao od krvi pijana fašistička bagra.

Tako je počelo.

Danas u Crnoj Gori završava potpunim trijumfom četnika. Kojima se dio partizanskih unuka odavno pridružio, a dio je pred njima manji od makova zrna. I taj tužni, patetični refren: “Crna Gora je utemeljena na vrijednostima antifašizma”, koji zvuči kao da je tokom DJ seta baziranog na Breskvici i Desingerici neko pustio Arsenovu “Kuću pored mora” – razvajena gomila se grohotom smije i čeka da DJ prestane sa zajebancijom i nastavi sa kvalitetom.

Crna Gora je danas četnička zemlja. A nije ništa koliko će to biti sutra. Nema smjernijih hrišćana od komunističkoga potomstva. Oni bi, kada ih popovi ošamare, okrenuli ne samo drugi, nego i petstodrugi obraz. Nevolja sa obrazom je, međutim, ovo: okreneš drugi obraz. Opet te šklape. Nema više obraza.

Ništa njima ne smeta. A najmanje im smeta da Metodije i Joanikije ritualno uriniraju po đedovima im – kojih su se, uostalom, i sami odrekli. Djecu i unuke kao jagnjad na klanje vode na krštenje ljudima koji im u facu, kao šamar praćen ispljuvkom lansiranim ravmo u usta, ponavljaju da njihova nacija ne postoji a da su oni sramni izdajnici. Ne smeta im da njih i đedove im zovu kopiladima iz Titovog jajca. Ne smeta im da im familiju nazivaju zločincima i lažu o njima kad zinu – jer ti popovi su fizički nesposobini da kažu istinu, kao da vjeruju da će dobiti rak ako ne slažu.  Naprotiv: to je institucija kojoj oni najviše vjeruju.

Nijedno poniženje nije preveliko za njih, niti ima te poniznosti koja je za njih odveć niska, za potomke trinaestojulskih ustanika i pobjednika nad fašizmom koji danas ližu četničke oltare.

Prestanite da lažete. Ovo nije počelo 30. avgusta 2020. Tog dana se desila druga crnogorska kontrarevolucija. Prva se odigrala 1988-1989 i tu kontrarevoluciju i danas lažno zovu “Antibirokratskom revolucijom”. Prva kontrarevolucija dovršila je posao u ekonomskoj sferi, ali nije u društvenoj. Zbog radikalnog skretanja 1997-2006. nije do kraja dovršen posao fašizacije, revizije, desekularizacije i asimilacije. Oni koji su na vlast doveli one prve na tron su postavili i ove druge, da završe posao. I nema te demokratske procedure, a najmanje izbora, koji će ih spriječiti u tome.