U nedelju, 16. aprila, navršava se 30 godina od zločina počinjenog u Ahmićima. Presuda UN-ovog suda (Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju) Dariju Kordiću bila je svojevrsni sukus do tad izrečenih presuda Aleksovskom, Blaškiću, Brali, Furundžiji, Šantiću i Josipoviću za zločine počinjene u Srednjoj Bosni, u kojima su (različita) sudska vijeća osim zločina u Ahmićima presudila i međunarodni sukob, odnosno da je Hrvatska šaljući Hrvatsku vojsku u Bosnu i Hercegovinu i kontrolom nad Hrvatskim vijeće obrane i Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (kasnije Hrvatske Republike Herceg-Bosne) izvršila agresiju kojom je okupirala dio teritorija Bosne i Hercegovine.

Zločinci i njihovi prijatelji

Podsjetimo da su Kordića nakon odsluženja zatvorske kazne, 2014. godine, visoki zvaničnici HDZ-a, među kojima su bili Dragan Čović i Lidija Bradara, dočekali kao heroja. Predsjednica Federacije, dok se bori za uspostavu nove federalne vlasti, koju je prethodne godine upravo HDZ blokirao, i danas se ponosi tim, jer nikada “neću tajiti svoje prijatelje“, a zločin je, kako je naglasila, bio prije 30 godina i po njoj “osuđenik koji je odležao kaznu valjda prestaje biti osuđenik za ratni zločin“.

Piše: Dženana Karup Druško

Tom logikom gospođe prijateljice ratnih zločinaca, Hermann Göring najviši nacistički dužnosnik koji je jedno vrijeme vodio i Gestapo, i kojemu je suđeno u Nürnbergu, više nije ratni zločinac. Jesu li nakon nirnberškog suda ratni zločinci koji su odležali svoje kazne slavljeni u Njemačkoj, slave li se možda danas? Zašto Čović nije slavio nacističke zločince tokom posjete Aušvicu? Nisu mu prijatelji? Ili su žrtve nacističkih logora žrtve, a žrtve logora u Herceg-Bosni bili su “dobrovoljci“ za prinudni rad u Sokolu kojim je rukovodio Čović? Kako su, za razliku od gospođe prijateljice ratnih zločinaca i njenog šefa, UN-ove međunarodne sudije u Haagu sudile o tim politikama i počinjenim zločinima po međunarodnom humanitarnom pravu? Ili su i te presude zastarjele i više ne važe?

Na žalost gospođe prijateljice ratnih zločinaca presude međunarodnih sudova ne zastarijevaju i ne mogu se izbrisati, presuđeni ratni zločin ostaje u historiji zapisan kao ratni zločin, a presuđeni ratni zločinac uvijek će biti ratni zločinac. No, da vidimo čega se to prijateljica i prijatelji iz HDZ-a ratnog zločinca ne odriču?

Kordić je bio vođa

Pretresno vijeće UN-ovog suda u Haagu koje je sudilo Dariju Kordiću smatralo je, na osnovu ogromne količine dokaza, da je provođena kampanja progona u Srednjoj Bosni (i šire) usmjerena protiv bosanskih Muslimana, da je na čelu te kampanje bio HDZ BiH, te da je ona je vođena posredstvom instrumenata HZHB i HVO i orkestrirana iz Zagreba. Ta kampanja se manifestovala kao najekstremniji oblik progona: napadani su gradovi i sela, pri čemu su uništavalo, pljačkalo, ubijalo, ranjavalo i zatočavalo bosanske Muslimane.

Optužnicom su bile obuhvaćene općine od Žepča na sjeveru do Kiseljaka na jugu, te od Vareša na istoku do Travnika na zapadu. Po zaključcima Pretresnog vijeća Kordić je, kao politički vođa, planirao, poticao i naređivao zločine i proglašen je krivim za: napade na civile, napade na civilne objekte, ubistva, hotimična lišavanja života, nehumana djela i nečovječno postupanje u Busovači, Vitezu, Starom Vitezu, Večeriskoj-Donjoj Večeriskoj, Ahmićima, Nadiocima, Pirićima, Šantićima i Rotilju, Tulicama Han Ploči-Grahovci. Kordić je presuđen i za zatvaranje i zatočavanje civila i to u Kaoniku, Vitezu, Kiseljaku; bezobzirno uništavanje koje nije opravdano vojnom nuždom; pljačkanje javne ili privatne imovine u Novom Travniku, Busovači, Kiseljaku, Vitezu. Zaista puno razloga da neko bude ponosan što je njegov prijatelj i da se time javno hvali, što potvrđuju i druge činjenice utvrđene u presudi.

Kad su u pitanju Ahmići, Vijeće je zaključilo da se “sa žarom uključio u tu kampanju“ i da je bio od ključne važnosti naročito u ofanzivama u Lašvanskoj dolini 1993. godine naređujući napad na Ahmiće i druga sela u aprilu 1993. godine, zbog čega je Vijeće zaključilo: “Za svoj udio u tim užasnim događanjima, on zaslužuje da bude odgovarajuće kažnjen. Činjenica da je bio političar nije bitna: njegova uloga je jednako neupitna kao i uloga onoga koji je povlačio obarač. Štaviše, činjenica da je bio vođa samo otežava njegova krivična djela.“

Na obilježavanju 31. godišnjice HVO-a u Mostaru Bradara je istakla značaj HVO-a za opstanak BiH: “Da nije bilo HVO-a ne bi bilo ni BiH“, što su (bez ikakvih ograda) prenijeli svi mediji.

Prema zaključcima Vijeća koje je sudilo Kordiću: “HVO je poduzeo niz napada kako bi osigurao Lašvansku dolinu. Taj niz napada počeo je u januaru 1993. napadom na Busovaču, a slijedio ga je opšti napad na Lašvansku dolinu 16. aprila 1993. koji je kulminirao pokoljem u Ahmićima, gdje je ubijeno preko 100 bosanskih Muslimana, uključujući brojne žene i djecu. Istog tog mjeseca izvršeni su napadi na bosanska sela južno od Lašvanske doline, u opštini Kiseljak.“

Dobri krišćani

Prema presudi “HVO se nije ograničio na ubijanje vojno-sposobnih muškaraca. Ubijali su i žene i djecu. Majka i tri sestre Abdulaha Ahmića ubijeni su u kući u Gornjim Ahmićima. Kad je jedan svjedok pokušao odvesti svoju porodicu do Gornjih Ahmića kako bi se tamo sklonili, opazili su ih vojnici HVO-a koji su na njih otvorili vatru i ubili mu svastiku i ranili kćer. Majka i osmogodišnji sin jednog drugog svjedoka ubijeni su u napadu ručnom bombom…“

Uz to je “HVO namjerno djelovao po džamijama i drugim vjerskim i obrazovnim institucijama. To uključuje i džamiju u Ahmićima za koju Pretresno vijeće nalazi da nije bila korištena u vojne svrhe, a ipak ju je HVO smišljeno uništio.“

Kordićevi advokati u Haagu su tvrdili da su se “Muslimani spremali za rat“ i da su borbe u Lašvanskoj dolini počele “15. aprila 1993. kad je Armija RBiH napala položaje HVO-a na Kuberu“, te da su Hrvati djelovali u samoodbrani, odnosno da su bosanski Hrvati bili “žrtve muslimanske agresorske politike u Srednjoj Bosni“.

No, Pretresno vijeće se uvjerilo da je Dario Kordić bio prisutan na sastancima političara na kojima je odobren napad 16. aprila 1993. godine, preciznije da je “on kao viši regionalni političar učestvovao u planiranju vojne operacije i napada na Ahmiće (i druga sela Lašvanske doline), operacije kojoj je cilj bio ’čišćenje’ tih područja od Muslimana. Vijeće se uvjerilo da bi se na takvom sastanku odobrilo Blaškićevo naređenje da se ubiju svi vojno-sposobni muškarci, protjeraju civili i zapale kuće. Takvo naređenje ne bi se moglo izdati bez političkog odobrenja. Kordić je tako bio povezan s izdavanjem tog naređenja“.

Dario Kordić je Payamu Akhavanu, istražitelju Centra Ujedinjenih nacija za ljudska prava, tvrdio da HVO nema nikakvog udjela u masakru u Ahmićima: “Dapače, on je rekao da njegovi ljudi kao dobri kršćani nikada ne bi počinili takva djela, te je za to okrivio bosanske Srbe ili same Muslimane“, i rekao da “nema potrebe za bilo kakvom istragom“. Sličan odgovor o zločinu u Ahmićima dao je i Blaškić pukovniku Stewartu u Kordićevom prisustvu.

“Čišćenje“ Lašvanske doline

Tvrdnje (odbrane) da je taj napad bio opravdan po strateškoj, odbrambenoj ili bilo kojoj drugoj osnovi Vijeće je smatralo “u potpunosti neutemeljenim“, jer “ogromna količina dokaza ukazuje na dobro organizovani i planirani napad HVO-a na Ahmiće kojem je cilj bio ubijanje i istjerivanje muslimanskog stanovništva što je rezultiralo pokoljem“. Pretresno vijeće je dalje zaključilo (na osnovu dokaza i o drugim napadima HVO-a u aprilu 1993.) da je “postojala zajednička nakana ili plan smišljen i izvršen od strane vođstva bosanskih Hrvata da se Lašvanska dolina etnički očisti od Muslimana. Dario Kordić je, kao lokalni politički vođa, bio dio te nakane ili plana a njegova je glavna uloga u njemu bila uloga planera i podstrekača“.

Vijeće je smatralo da dokazi upućuju ne samo na prisustvo Hrvatske vojske u sukobu u Bosni i Hercegovini (između bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana), nego i pokušaj da se to prisustvo prikrije: “Podrška Hrvatske bosanskim Hrvatima bila je od strateškog značaja za njihovu borbu protiv bosanskih Muslimana, jer je pomoć data bosanskim Hrvatima njima omogućila da više svojih snaga upute protiv bosanskih Muslimana.“ Slijedom navedenog, Vijeće je zaključilo ”da je sukob između bosanskih Hrvata i bosanskih Muslimana u Bosni i Hercegovini postao međunarodnim zbog intervencije Hrvatske u tom sukobu putem njezinih trupa“.

U nastavku, baveći se i dalje međunarodnim oružanim sukobom, Vijeće navodi: “Stavu da je predsjednik Tuđman gajio teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini, uprkos tome što mu je službeni stav bio suprotan, težinu daju i izvještaji o razgovorima održanim između Tuđmana i Miloševića u vrijeme raspada jugoslavenske federacije 1991. Postoje izvještaji o tome da su se dvojica vođa sastali i razmatrali podjelu Bosne u kojoj bi Milošević dobio kontrolu nad istočnom Hercegovinom, dok bi zapadni dio zemlje, u kojem živi većina bosanskih Hrvata, postao dijelom Hrvatske. Pretresno vijeće zaključuje da je predsjednik Tuđman gajio teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini, koje su bile dio njegovog sna o Velikoj Hrvatskoj koja bi uključivala zapadnu Hercegovinu i Srednju Bosnu.”

Uz to, sudije su se na osnovu dokaza uvjerile da je ”Hrvatska imala sveukupnu kontrolu nad HVO-om tako što je HVO-u obezbijedila pomoć u finansijama i obuci, vojnu opremu i operativnu podršku, i tako što je sudjelovala u organizaciji, koordinaciji i planiranju vojnih operacija HVO-a. Ovo vijeće stoga zaključuje da je, na tom osnovu, sukob između HVO-a i ABiH postao međunarodnim. a taj zaključak pojačava i sličan nalaz Pretresnog vijeća u predmetu Blaškić“.

Drugostepeno vijeće je potvrdilo da je “Hrvatska ostvarivala sveukupnu kontrolu nad HVO-om u relevantnom razdoblju, da je rukovodila u planiranju, koordinaciji i organizaciji HVO-a i da je postojao međunarodni oružani sukob između Hrvatske i Bosne i Hercegovine“. Ovo vijeće je također potvrdilo da su napadi na Ahmiće i druga sela u Lašvanskoj dolini imali za cilj etničko čišćenje tog područja iz strateških razloga i da je Dario Kordić planirao i poticao zločine koji su se dogodili u Ahmićima i susjednim selima Šantići, Pirići i Nadioci. Žalbeno vijeće je potvrdilo kaznu od 25 godina zatvora za Darija Kordića.

Projekat "Sjećanje na prošlost - temelj izgradnje budućnosti" realiziran je uz podršku BH Telecoma.