Svjedok insajder protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića svoju izjavu je dao 25. januara 2004. tražeći zauzvrat zaštitu i izmještanje iz Srbije jer su on i porodica bili izloženi velikim prijetnjama nakon što je napustio Crvene beretke, specijalnu jedinicu Državne bezbednosti Srbije. U nastavku donosimo najzanimljivije dijelove njegovog svjedočenja. 

Piše Dženana Karup Druško za Slobodnu Bosnu

Do juna 1991. s porodicom je živio u Zagrebu, a onda su se izbijanjem sukoba preselili u Doboj. Od septembra 1991. član je SDS-a. Angažiran je u aprilu 1992. kada je, kako je ispričao, prošao obuku za specijalnu jedinicu Državne bezbednosti Srbije “zvanu Crvene beretke koje su kasnije, od 1996. bile poznate kao JSO“. Obuka je bila na Ozrenu, a svjedoka je regrutovao Milan Ninković, tadašnji predsjednik Opštinskog odbora SDS Doboj, “kasnije je postao ministar odbrane Republike Srpske“: “Tada je bilo uobičajeno da se za specijalne zadatke kao što je ovaj angažuju djeca članova SDS-a koji su bili lojalni Milanu Ninkoviću i Radovanu Karadžiću.“

Rajo Božović, komandant

U grupi za obuku ih je bilo 40: “Za obuku su bila zadužena trojica ljudi. Komandant je bio Rajo Božović, koji je imao čin pukovnika u Crvenim beretkama. Rajo Božović je rođen u Crnoj Gori (on je danas vlasnik fudbalskog kluba Zeta). Njegova žena je sa Ozrena i tako je on tu došao. Koliko znam DB ga je angažovao dok je bio u Njemačkoj. Prije nego što je došao u Bosnu učestvovao je u ratu u Hrvatskoj.“ Jedan od instruktora bio je izvjesni Vukmirović, zvani Vuk, također iz Crne Gore, iz Nikšića, “sada radi kao službenik za bezbjednost na graničnom prelazu između Crne Gore i Republike Srpske“. I on je ranije bio na hrvatskim ratištima.

Po završetku obuke svi iz grupe su dobili maskirne uniforme i crvene beretke s oznakom JSO – Jedinica za specijalne namjene (crveni plamen i smeđi vuk). “Na početku nismo imali nikakve legitimacije, već šestocifreni broj koji je bio isti tokom cele karijere. Čak smo dobijali automobile s tim brojem na registarskim tablicama. Ne znam šta su označavali ti brojevi. Kasnije sam od Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srbije dobio legitimaciju na kojoj je pisalo da je privremena.

Moj blizak rođak Nenad Gojković je potpisao tu legitimaciju. On je bio privremeni načelnik MUP-a Srbije Doboj, a kasnije je postao načelnik 4. Odjeljenja specijalne policije u Doboju. To 4. Odjeljenje imalo je slična zaduženja kao mi i veliki broj njih smo mi obučili. Gojković sada živi u SAD-u. Znam da je Mladenko Vasiljević bio načelnik Državne bezbjednosti u Doboju. Andrija Bjelošević je bio na visokoj funkciji u MUP-u Republike Srbije i DB-a. Tokom rata on je odgovarao Milanu Ninkoviću.

Po prvi put sam saznao da smo pripadnici srpskog DB-a 1995. Rečeno nam je da smo specijalna jedinica JNA. Kada sam 1995. prebačen u Srbiju saznali smo da smo zapravo sve vreme bili dio srbijanskog DB-a. Kad sam 1995. pozvan u Beograd Rajo Božović mi je rekao da smo sve vrijeme radili za Državnu bezbednost.

Obuku sam završio 3. maja 1992. i prvi zadatak mi je bio zauzimanje Doboja. Specijalne jedinice u Doboju je organizovao Rajo Božović i on je komandovao njima. Komanda cjelokupne dobojske operacije nalazila se u Lipcu, sjeverno od Doboja. Milovan Stanković, major iz organa bezbjednosti JNA i Rajo Božović bili su zaduženi za cijelu operaciju. Poslije operacije Stanković je postao komandant Taktičke grupe Ozren.

Spajanje s Panterima na Koridoru 

Zauzimanje grada Doboja trajalo je ne duže od pet sati, ali je operacija u selima trajala mnogo duže. Između 100 i 200 Muslimana je odvedeno u zatvor u MUP u Doboju. Poslije toga su odvedeni u Usoru, preko puta fabrike Bosanka gdje su bili zatočeni u ogromnim hangarima. Svi zatočenici su bili civili.

Nakon zauzimanja grada Doboja moja jedinica je angažovana u operacijama u okolnim selima. Naš zadatak je bio da po selima tražimo Muslimane i dovedemo ih u policijsku stanicu u Doboju. Po mom mišljenju to je bila zasebna operacija predvođena Rajom Božovićem i njegovim najbližim saradnicima.

Vidio sam kako su pripadnici specijalne jedinice ubijali civile u Doboju i mučili ljude. Moja jedinica je oko mjesec dana bila angažovana u okolnim selima, sve dok nisu počele operacije u Posavskom koridoru. Poslani smo u selo Johovac. Rečeno mi je da neprijatelj napada koridor iz Johovca. To nije tačno jer smo mi bili ti koji su napali Johovac. Dvije grupe specijalnih jedinica su napale sela na tom području. Obezbjedili smo liniju fronta a onda je angažovan drugi tim za ubijanje mještana iz sela koje smo zauzeli. Lokalno stanovništvo je pljačkalo sve prazne kuće za nama.

Ostali smo na tom području oko 24 sata, prije nego što smo produžili ka Derventi, gdje je trebalo da se spojimo s Martićevom policijom Panteri, na čelu s Ljubom Pantićem. Oni su išli iz Bijeljine ka Brčkom kako bi učestvovali u tome. Pantićev zamjenik bio je čovjek s nadimkom Mauzer.

Ekipa koja je ostala iza nas poubijala je sve civile, a u Johovcu su čak ubili četiri invalida. U toj ekipi su bili i pripadnici Crvenih beretki, ali oni su došli iz Srbije i Crne Gore. To smo saznali po povratku kad smo vidjeli leševe svih tih civila. Vidio sam i leševe dvoje djece, stare između osam i devet godina. Vidjeli smo lokalno stanovništvo kako hoda kroz leševe pljačkajući njihove kuće.“

Specijalne jedinice za – pljačke

Na putu ka Derventi “zauzeli su sva sela“. Kod Kotorskog su se pridružili jedinici Crvenih beretki koja je stigla iz Osječana, predvođena Vukom. Produžili su ka Šešliji, onda dalje ka Derventi, pa prema Modriči i Odžaku. Poslije su se vratili u Doboj.

“Novica Simić bio je zadužen za 'KVOT' što je bio komandni centar svih brigada iz Doboja. Sve dobojske brigade učestovale su u operaciji 'Koridor'.

Crvene beretke su imale štab na lokaciji koja se zvala Vila. Na čelu tog štaba bio je Slobodan Karaga koji je odgovarao Raji Božoviću. Rajo Božović je privremeno povjerio Slobodanu Karagi komandu nad štabom pošto su svi iskusni pripadnici Crvenih beretki bili na terenu. Karaga je tu priliku iskoristio da obuči sopstvene specijalne jedinice, koje je koristio samo za pljačkanje.

U pljačkama na području Doboja učestovale su tri grupe. Jedna je bila grupa čiji sam bio pripadnik i koja je pljačkala za Raju Božovića. Druga je bila Karagina grupa. Na čelu treće bio je Milan Ninković. Ta grupa je bila poznata pod nazivom Miće.

Čuo sam da je Rajo Božović u Srbiju prenio novca i dragocjenosti u vrijednosti od preko 20 miliona njemačkih maraka.

Pošto je Rajo Božović bio na terenu, Slobodan Karaga je mogao da proširi svoje pljačkanje, pa mu je poslije izvjesnog vremena Doboj postao pretijesan, te je s jedinicom otišao da pljačka po Tesliću. Glas o tome je stigao do Raje Božovića koji je poslao nas 12 da utvrdimo šta se dešava. Redovna policija nas je uhapsila... U Malom logoru (Banja Luka) smo proveli 21 dan kad je Rajo Božović utvrdio gdje smo i uspio da nas oslobodi. Pušteni smo pod uslovom da Rajo Božović napusti Republiku Srpsku čim se oslobodi Posavski koridor. To se dešavalo krajem juna 1992.

“Mladić nam je bio direktno nadređeni“

Nakon što smo pušteni na slobodu Milovan Stanković nam je naredio da se priključimo vojnoj policiji pod komandom Đure Martića. Pošto su Milovan Stanković i Rajo Božović bili u dobrim odnosima, bilo nam je dozvoljeno da i dalje primamo naređenja od Raje Božovića, Rikija i Vuka.

U vrijeme kad sam se priključio vojnoj policiji koridor još nije bio oslobođen, tako da smo morali da se vratimo u Posavinu. Đuro Martić je išao za nama kao naš komandant. Na potezu između Modriče i Brčkog spojili smo se s Panterima. Tokom tog perioda je Slavko Lisica preuzeo komandu nad KVOT od Novice Simića.

Poslije oslobođenja Brčkog i zauzimanja koridora, otišli smo u Brod. Kad je oslobađanje koridora privedeno kraju, Rajo Božović je iz Republike Srpske otišao u Srbiju u skladu s dogovorom i organizovao je logor Crvenih beretki na rijeci Tari kod Bajine Bašte. To nije isti logor kao onaj na planini Tari kod Bajine Bašte. Kasnije sam u logoru na Tari  prošao obuku za prelazak rijeke pomoću čelične sajle. Naređenja smo dobijali od Raje Božovića i njegovih ljudi i nakon što su otišli iz Republike Srpske. Oni su svaka tri mjeseca dolazili u Doboj ili u jedinicu gdje su njegovi ljudi bili raspoređeni.“

Rajo Božović je ovog svjedoka angažirao 20. januara 1993. da u Han Pijesku formira 1. gardijsku motorizovanu brigadu (1. gmtbr), zvanu Mladićeva brigada. U sastavu 1.gmtbr bili su Crvene beretke iz Doboja i drugi ljudi koje smo regrutovali. “Za vrijeme operacija general Mladić je direktno bio nadređen mojoj jedinici. Imali smo operacije u Olovu, na Igmanu, u Trnovu i na drugim područjima. Komandant brigade bio je Milenko Lazić.“

Beogradski dokumenti

Iz 1. gmtbr svjedok prelazi 23. januara 1994. u Dobojsku brigadu. “Međutim i dalje smo dobijali naređenja od Raje Božovića, kao i onda kad sam bio pripadnik 1. gmtbr. Nekoliko puta kad sam se vidio s Rajom Božovićem u Beogradu, rekao mi je da se sprema za sastanak sa Slobodanom Miloševićem. Otprilike u maju 1995. poslat sam u Beograd. Rajo Božović me je pozvao u Beograd i on je regulisao sve dokumente koji su mi bili potrebni da napustim vojsku.“

Božović je svjedoka poslao na obuku na kojoj je bio do kraja 1995. “Tokom kursa sam dobijao platu od MUP-a i to u gotovini. Po novac sam odlazio u finansijsko odjeljenje DB-a. Tamo su mi dali broj na koji je trebalo da se javim u slučaju da me uhapse na ulici. Svi troškovi su mi bili pokriveni. Kad sam završio obuku poslat sam na Taru, na obuku za terorističke operacije. Naučili smo kako da napravimo terorističke eksplozivne naprave.“

“Poslije Tare sam poslat u Doboj da pratim kretanje izvjesnih osoba. Tada je DB bio odgovoran za bezbjednost Slobodana Miloševića i bilo je važno znati šta se dešava u studentskom pokretu. Agenti DB-a su slati iz Srbije u Republiku Srpsku iz istog razloga. I tada je, kao i sada, DB Republike Srpske bio u potpunosti pod kontrolom DB-a Srbije.“ Svjedok je dobio zadatak da se infiltrira među predstavnike međunarodnih organizacija koje su bile prisutne na tom području.

“Jedan zvaničnik UN-a, koji je radio u Sarajevu u kancelariji IPTF-a, pomogao je da dobijemo sve neophodne dozvole. Angažovali smo ga kao informanta i on nam je dostavio dosta dokumenata o tome šta se zbiva u Federaciji. Dao nam je kopije svih zahtjeva koje je MKSJ slao u vezi s Federacijom. Moj zadatak je bio da lice koje je preuzimalo dokumente prevezem do štaba DB u Beogradu, gdje su dokumenti predavani. Najčešće sam u Beograd s dokumentima vozio Dragana Slavuljicu iz Glavnog odbora SDS-a. Znam da je bio blizak s Milanom Ninkovićem i Gordanom Šarović, koja je bila bliska prijateljica Sanje Karadžić.

Tokom tog perioda bio sam odgovoran isključivo Saši Vujku i Raji Božoviću, koji je u to vrijeme bio zamjenik Frenkija Simatovića.“

Stanišić i Simatović dolazili u inspekciju

“Tokom 1997. i 1998. godine Rajo Božović je često dolazio u Doboj da vrbuje ljude da idu da se bore na Kosovu. Ponudili su mi 2.000 njemačkih maraka da predvodim grupu koja ide na Kosovo. Odbio sam jer mi se više dopadalo da budem operativac u Srbiji i Republici Srpskoj.

Na Kosovu je bilo između 700 i 750 bivših i aktivnih pripadnika JSO. Neki od njih su bili aktivni pripadnici Službe državne bezbjednosti. Ratko Mladić i Rajo Božović bili su zaduženi za JSO na Kosovu.

Frenkija Simatovića i Jovicu Stanišića sam viđao u logoru Kula kad su dolazili u inspekciju. Vidio sam ih nekoliko puta u periodu od 1997. do 1999. godine. U centru u Kuli sam vidio i Radeta Markovića. Jednom sam bio prisutan kad je tamo došao Milošević. To je bilo 1997. godine. Došao je u Kulu kasno naveče da se sastane s Frenkijem i Jovicom Stanišićem. Smatrali su Kulu najbezbjednijim mjestom u cijeloj Jugoslaviji.

Poslije rata u Bosni veliki dio pripadnika JSO, uključujući i mene, učestovali su u protivzakonitim aktivnostima koje je predvodio Frenki Simatović. Ja sam učestovao u pronalaženju oružja u starim vojnim depoima, njegovoj krađi i prodaji. Imali smo dva kanala za šverc oružja. Jedan je bio od Novog Pazara ka Kosovu, a drugi ka Belgiji, a odatle ka Norveškoj, Švedskoj i Danskoj. Jednom prilikom sam na Ozrenu pronašao 300 raketnih bacača i dosta drugog oružja.

JSO se bavio švercom oružja, ljudi i droge. Još jedna od aktivnosti bila je prodaja viza i drugih dokumenata. Dokumente kao što su lične karte i pasoši izdavao je policajac po imenu Zoran Šućur zvani Beli u policijskoj stanici na Novom Beogradu, i potom ih ilegalno prodavao. 

Napustio sam JSO i Službu državne bezbjednosti 2001. Pušten sam 29. juna i poslije toga su bivši JSO-ovci počeli da me progone. Razlog za to je što su se pribojavali da previše toga znam.“

Projekat "Sjećanje na prošlost - temelj izgradnje budućnosti" realiziran je uz podršku BH Telecoma.