Piše: Dragan BURSAĆ (Al Jazeera)

“Kada javno kažete da je postojala POTREBA za logorom u kome su ljudi tretirani kao stoka i roblje u boljem slučaju ili su odvođeni kamionima u nepoznatom pravcu i ubijani, vi demonstrirate (ne)svjesno jedan zločinački način mišljenja, a upravo to je uradio Čović.“

Na pitanje novinarke, kakva se poruka šalje žrtvama, preciznije svim Bošnjacima i Srbima koji su prošli kroz logor Heliodrom u svjetlu činjenice da se na tom stratišu gradi sramni muzej HVO-a, Dragan Čović, neformalni lider svih Hrvata u BiH i prvi čovjek HDZ-a BiH, sramno kaže:

“Meni je žao što je uopće bila POTREBA za mjestima gdje je u domovinskom ratu bilo onih koji su MORALI biti lišeni svoje slobode i na različit način imati životnu ugrozbu“

Kad se podiže muzej dželatima na mjestu zločina

Prije no što se pozabavimo Čovićevim riječima, bitno je napomenuti da se na mjestu strašnog logora Heliodrom, ne podiže muzej logorašima, kao što bi zdrav razum mogao pomisliti, nego upravo suprotno- dželatima i asasinima iz redova HVO-a.

Dakle, istine radi, u Mostaru su zvanično počeli radovi na izgradnji Muzeja Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Zgrada muzeja inače je dio kompleksa kasarne ‘Stanislav Baja Kraljević’ u naselju Rodoč, na južnom izlazu iz grada.

U njoj se, treba i to podsjetiti, nalazio logor Heliodrom, u koji su pripadnici HVO-a zatvarali Bošnjake i u manjem broju Srbe tokom ratnih devedesetih.

A što se tiče samog Heliodroma, kroz njega je prošlo oko deset hiljada nevinih građana Mostara, Jablanice, Stoca, Čapljine Novog Šehera… Zvanično se barata podatkom od 54 ubijena ili nestala logoraša. Metode mučenja u logoru su bile šarolike: od izgladnjivanja, batinanja, korištenja ljudi kao živog štita, zloupotreba ljudi kao roblja o čemu bi ponešto morao znati i Dragan Čović, koji je tada bio prvi čovjek Sokola, a koji je baš koristio zarobljene nehrvate-logoraše kao ljudsko roblje u pogonima kojima je rukovodio.

I da zaključim priču o Heliodromu i muzeju, zamislite tu perverziju da dželati na stratištu bilo gdje u svijetu prve muzej sebi u slavu. Samo povucite paralelu sa npr. Aušvicom i pomislite šta bi bilo da se tamo nalazi muzej, ne žrtava, nego muzej u slavu arhitekata holokausta, muzej ubica, mučitelja i nacističkih asasina. Ne možete ni zamislite? E to vam je Heliodrom danas sve sa naznakama budućeg muzeja.

Kakva je to devijantna potreba da se ljudi šalju u logore???

No, vratimo se mi Draganu Čoviću, koji u jednoj rečenici sramno sublimira svoja razmišljanja prema logorašima, prema drugim i drugačijim, ali još više demonstrira na koji način ideološki i on i njegova partija vide svijet oko sebe krvavim očima prošlosti.

Znate, kada kažete da je postojala POTREBA za logorom u kome su ljudi tretirani kao stoka u boljem slučaju ili su odvođeni kamionima u nepoznatom pravcu i ubijani, vi demonstrirate (ne)svjesno jedan zločinački način mišljenja.

O toj “potrebi“ za logorima možda najbolje svjedoče preživjeli. Pa tako tada maloljetni Amel Dulić koji je u Heliodromu  doživio neopisive strahote, a koje je teško zaboraviti kazuje u svom svjedočenju:

“Kao dijete uvijek imaš jedan san – da se igraš i da ne dođe noć i da uživaš u danu. Maštaš i o punoljetstvu. Moje punoljetstvo je bilo u ovoj zgradi 27. decembra 1993. godine. Bio sam 233 dana u logorima HVO-a. Ovaj logor kao i drugi ima posebnu priču. Bio je kritičan, jer se svakodnevno ginulo i odvodilo, a da se ljudi nisu vraćali. Često je bilo situacija da odavde odu tri kamiona, a vrati se jedan”.

Jel’ to ta “potreba“ gospodine Čoviću, da se tri kamiona puna ljudi odvezu u nepoznatom pravcu, a da se vrati samo jedan? Krvi ljudi što su živi i što su se drugačije zvali i na drugi način Bogu molili?

No, ako shvatimo bit genocidne namjere i ako shvatimo filozofiju udruženog zločinačkog pothvata, koji je i pravno potvrđen u Hercegovini, zapravo bez cinizma i bez pretjerivanja možemo reći da je Dragan Čović u logičkom pravu. Jer u neoustaškoj aksiologiji i vrijednosnom sistemu, upravo i jeste nastala logična “potreba“ za ništenjem drugog i drugačijeg pa i kroz sistem logora poput Heliodroma. I da je samo bio Heliodrom….

“Moranje“ kao neophodnost zla

A kad smo kod ustaške nomenklature vrijednosti i ustaškog poimanja svijeta u ratu, a bogme i nakon rata, važna je i prevažna riječ je “morati“. Dakle, ljudi su po Čoviću “morali biti lišeni slobode“.

A zašto?

Zato što su Bošnjaci ili Srbi? Zato što su ljudi koji se ne uklapaju u ideju o čistoj naciji, etniji, rasi i vjeri? Zato što se drugačije zovu? Zato što se na drugi način, kažem Bogu mole.  Eto zato su “morali“ biti logoraši!

A po onoj staroj, što se mora nije teško, pa su bojovnici “morali“ trpati nevine ljude iza žice. “Morali“ su ih prebijati, izgladnjivati, voditi kao živi štit na ratište ili kao robove na prisilni rad. “Morali“ su ubijati u konačnici ljude.

Da, ako se držite ideologije zla, onda je to “moranje“ prioritet. A sve je vodilo konačnom cilju ili da budem precizan konačnom rješenju. Ako vam je poznat izraz, u prvu ste, nacisti su “konačno rješenje“ koristili kao eufemizam za Holokaust.

I onda su nakon tri decenije Draganu Čoviću misli, riječi i rečenice jednako posloženi u njegov vrijednosni sistem, koji izgleda ni uncu ne odstupa od onog iz 1993. godine. Jer nisu u tom sistemu nevini civili u hrvatskim logorima. Nisu to djeca, nisu maloljetnici, nisu nečiji očevi, djedovi, muževi, ne to je dehumanizirano ljudsko meso, koje MORA biti tu i koje je ima POTREBU da je iza logorske žice.

Pa tako samo u jednoj rečenici možete vidjeti da se u glavi ovog čovjeka i sistema koji kreira nije desila apsolutno nikakva promjena ne bolje od rata na ovamo.

Ali…

Ali živimo u svijetu u koje je Dragan Čović dobro političko rješenje, a politika koju on zastupa “probitačna i kvalitetna“. U uncu jednaka kao i Dodikova.

Pravda, žrtve, preživjeli, njihove sudbine, priče ljudi od kojih se ledi krv u žilama…ništa od toga, jer nije, kako se to kaže probitačno.

Umjesto bilo kakvog zaključka, dovoljan je citat nekadašnjeg logoraša doktora Esada Boškaila, danas jednog on naših najboljih i najcjenjenijih psihijatra u svijetu, koji živi u američkom Finiksu, a koji je prošao kroz pakao čak šest logora Herceg-Bosne i koji kaže:

“Ja sam doktor i moja je misija bila pomagati ljudima. A onda, iz čista mira, samo zato što mi je ime Esad, dođe neko i stavi me u taj logor i prisili da preživim sve te patnje i torture. Smršao sam bio pedesetak kilograma, vidio ubijanja… Sad to želim iskoristiti i ljudima reći: može se bez toga! I mi moramo bez toga!“

E vidiš ovako se, Dragane Čoviću, upotrebljava riječ MORATI! Pa onda moramo biti ljudi uprkos zlu koje nam je neko počinio, kaže bivši logoraš doktor Esad Boškailo, a ti ispred dželata kažeš “morali“ su ljudi u logore!

Sram te bilo!