Piše: Dragan BURSAĆ (Al Jazeera)

Sjećate li se aprila 1992? Sjećate li se Nade Ostojić, matičarke iz Zvornika, koja je svojim životom branila komšije Bošnjake?

Ne? E pa Legijini krvnici iz Crvenih beretki su je ubili. U Zvorniku. U Bosni i Hercegovini. Ubijena je jer je bila Čovjek. Jer je bila živa. Jer je pokušala pomoći ljudima. Da, da ubili su je krvnici Milorada Ulemeka Legije, srbijanskog državnog lešinara zaduženog za uklanjanje “nepodobnih“ u ime tadašnje Velike Srbije.

Legija je “književna ikona“ zato što je činio zločine, a ne zato što je pisao

Zlo se odvezalo s lanca ili kako bi poete rekle, duh je napustio bocu. I sve što tada, tih devedesetih nije sankcionisano, vratlo se Srbiji kao bumerang. Pa je onda taj isti zločinac Legija sa svojim Crvenim Beretkama u kostimu državnog službenika ubio premijera Srbije Zorana Đinđića.

A danas? Danas  Milorad Ulemek mirno iz zatvora promatra Srbiju koja se ideološki, sadržajno, pa ako hoćete i politički opasno približila samoj sebi iz 1992. godine. A evo o čemu se radi: Na policama biblioteka u Vojvodini, o trošku građana dabome, uskoro bi mogle da se nađu knjige narečenog zločinca Milorada Ulemeka Legije koji je, podsjećam, pravosnažno osuđenog na maksimalnu zatvorsku kaznu zbog političkih ubistava.

„Psi rata“, „Revolucija – 5. oktobar“, „Ukrajina“, „U tigrovom gnezdu“, naslovi su koji će kroz ovogodišnji konkurs biti otkupljeni od izdavača „Panonija“ iz Rume.

Ovo će, u suštini, biti nastavak uspješnog prodora Legijinog ćelijskog stvaralaštva u vojvođanske biblioteke, navodi 021.

Na prošlogodišnjem konkursu otkupljeni su naslovi poput „Kroz vatru i vodu“, „Legionar“, „Staze poraza“, „U tigrovom gnijezdu“, „Čopor“, „Za čast i slavu“.

Otkupljeno je više od 50 primjeraka ovih knjiga. Za tih pedesetak knjiga plaćeno je nešto više od 34.000 dinara. Malo li je?

Tako se deset Legijinih romana (ni manje ni više), napisanih u zatvoru, našlo se na zvaničnoj listi izdanja za otkup za vojvođanske biblioteke, a sve po rješenju Pokrajinskog sekretarijata za kulturu. Djela ovog nečovjeka postaće dio javnog fonda, finansiranog o trošku građana.

Ako vam to ne govori sve što treba da znate o “duhovnoj vertikali” savremene Srbije, ništa više i neće.

Dobrodošli u kulturni sistem gdje je ubica premijera Đinđića pisac, gdje je onaj koji je spaljivao živu djecu u Višegradu- Milan Lukić prozaistički hodočasnik, a zločinac Radovan Karadžić poetski klasik.

U zemlji Srbiji, koju, čini se, više ne vodi ni sam Aleksandar Vučić, ni Ana Brnabić, ni bilo koji partijski aparatčik, već kulturološki arhetipski obrazac ratnog zločina, danas se odlučuje da se knjige ratnog zločinca Milorada Ulemeka Legije, pravosnažno osuđenog za atentat na Zorana Đinđića nabavljaju o trošku građana (sic!).

Istovremeno, pokrajinske vlasti (ako su uopšte pokrajinske)  uskraćuju sredstva Sterijinom pozorju, Šekspir festivalu, Novom tvrđava teatru i Egzitu. Pa neka neko kaže da ovo nije kulturni prevrat zla.

Jer šta se zapravo desilo?

Zločin više nije samo neka usputna mrlja u biografiji pojedinca. Ne. On je preporuka. I to kulturološka preporuka.

Otkup knjiga za javne biblioteke zamišljen je kao način da ključna izdanja iz oblasti književnosti, umjetnosti i nauke postanu dostupna građanima. Kako se djela Milorada Ulemeka ne mogu dovesti u vezu s tim kriterijumima, jasno je da je njihov otkup politički gest. Ili možda baš zato što je Legija radio to što je radio, postaje “kulturni obrazac“ ove današnje Srbije? A nije da se građani pretjerano bune! Pa sam Legija je postao mačoistički simbol desne Srbije davno prije atentata na Đinđića, a sve nakon toga ga je samo učvrstilo na tronu poželjne ikone srbijanskog društva.

“Nema nikakve sumnje da je reč o jednom političkom gestu, o poruci onih koji su donosili takvu odluku, da to treba da budu vrednosti na kojima se izgrađuje društvo, kulturne potrebe čitalaca i da to treba da obeležava knjižni fond naših javnih biblioteka”, kaže za Insajder Gojko Božović iz izdavačke kuće “Arhipelag”.

Metastaza bolesti

Dabome, u Srbiji je ovaj patern zapravo poželjan i čest obrazac. Podsjetimo se:

Prije samo nekoliko dana, Dragoslav Bokan, ideolog smrti, ratni huškač i osnivač paravojnih “Belih orlova” – onih istih koji su sjekli glave po BiH – imenovan je za predsjednika Upravnog odbora Narodnog pozorišta u Beogradu.

Zamislite samo apsurd: dok cijeli svijet obilježava 80 godina oslobođenja od fašizma, Srbija fašizam stavlja na budžet, u upravne odbore, u kulturne manifestacije.

Ne biste vjerovali da je to moguće? A jeste. I to nije sve.

Vratimo se malo dalje u prošlost, ne mnogo kada su vladali oni koji su danas opozicija:

U julu 2011, u parohijskom domu Hrama Svetog Save u Beogradu, pred sveštenstvom i “intelektualnom elitom” održana je promocija knjige Milana Lukića, monstruma iz Višegrada. Da, da, onog što je spaljivao živu djecu u Pionirskoj ulici u Višegradu, ubijao, silovao, palio, izvodio ljude iz voza u Štrpcima, pa opet ubijao, silovao i palio…A knjiga monstruma se  zove “Ispovijest haškog sužnja”.

E sad nije (samo) do Lukića. Na promociji je govorio sveštenik. Govorili su historičari. Aplauz je bio gromoglasan. Samo vrisak zapaljenih beba iz Višegrada nije bio čujan – jer su ih spalili oni koje sada srpski kulturni establišment dočekuje sa „dobro došli“ i „blagosloveni bili“.

Hajmo sad opet u sadašnjost:

Nedavno je održana promocija knjige Radovana Karadžića u Beogradu? Prisutni: Mile Lompar, Branislav Nestorović i još poneki, predstavnici “opozicije” Srbije. Poštovanje za ratnog zločinca kao “umnog čoveka” i “branitelja srpstva”? Normalizacija nenormalnog.

Dakle, džava Srbija je svojom kulturnom i vjerskom elitom potvrdila da stoji iza koljača Milana Lukića. Kao što stoji iza Crvene beretke – Legije i Belog orla – Bokana. I ratnog zločinca Karadžića pride.

Ako vam to ne smrdi na ideološki kontinuitet zločina i bezuslovne podrške zločincima – onda ste dio tog kontinuiteta.

Lektira smrti: Zločinci među rafovima

Legijine knjige ne ulaze u biblioteke zbog književne vrijednosti. To ne kaže ni Pokrajinski sekretarijat za kulturu, koji odbija da odgovori na pitanje po kojim kriterijima su otkupljene.

Gojko Božović iz “Arhipelaga” i Zoran Hamović iz UPIS-a jasno kažu:

Ovo nije greška. Ovo je poruka.

Zločin je poželjan. Ubistvo je priznanje. Mjesto u fondu dobijaju oni koji su gazili demokraciju, silovali istinu i palili gradove.

I kad se uporedi – šta sve gube Šekspira, Egzit, Steriju… a šta sve dobijaju Legiju i Bokana, Lukića i Karadžića – jasno je: kulturni aparat Srbije odavno ne služi civilizovanom društvu, već projekciji ratne ideologije kao 1992.

Ko vodi kulturnu politiku Srbije?

Da li je to Vučićev kabinet? Možda Vulin iz ilegale? Ili neko treći?

Oni, da, ali ne samo oni. Kulturalna politika Srbije vodi se iz masovne grobnice u Tomašici. Iz Drine. Iz Višegrada. Iz Srebrenice. Iz zločinačke prošlosti koja se ne da sahraniti jer su joj dali mikrofon, svjetionik i pozornicu.

Pa se elite kljukaju lažnom epopeikom u kojoj su zločinci heroji, a žrtve ili nepostojeće ili “ratni brojevi“.

Srpska pravoslavna crkva, politički aparat, desničarski “intelektualci” i kulturne institucije – svi oni rade sinhronizovano. Da zločince učine besmrtnima. Da se Đinđić zaboravi. Da se Lukić citira. Da se Karadžić poštuje. Da se Legija čita. Neka se pripremi Arkan! Jer šta je on “lošiji“ od pomenutog društva. Kad može u biblioteke Lukić, Legija i Karadžić, kad može Bokan na čelo pozorišta, zašto ne bi mogao Željko Ražnatović, šta znam, na gastronomsku scenu Beograda. Možda se i pojavi kakva šampita a la Srpska doborovljačka grada, uz zvuke Olivera Mandića?! Ili makar kakav Arkan-strip. Nemojte dva puta reći!

A kad građani pitaju zašto im kultura propada, dobiju šutanje. Jer u Srbiji, šutanje je znak odobravanja. Šutanje je valuta izdaje. Šutanje je blagoslov za sistem koji više i ne skriva svoje ciljeve.

Rehabilitacija zla – nacionalni kulturni projekat

I sve to nije ništa novo. Samo je sada ogoljeno.

Niti je slučajno što je Bokan postao upravitelj pozorišta baš sada, dok studenti protestuju.

Niti je slučajno što je Legija upao u biblioteke dok se režu budžeti za antifašističke i slobodoumne manifestacije, a gradonačelnik Beograda Aleksandar Šapić retorički iskapa Tita iz Kuće cvijeća i zaziva Dražu, tražeći mu grob.

To je programirani povijesni i kulurološki revizionizam.

To je kulturna doktrina srpskog sveta.

I šta sad?

Sad čekamo da Vojislav Šešelj dobije mjesto dekana na Filološkom. Da se otvori “Legijin institut za patriotizam”. Da Milan Lukić dobije status svetitelja, jer je “čuvao krst” . Nećemo se iznenaditi kada za godinu-dvije Ministarstvo kulture predloži JSO stripove za osnovnu školu, sa Legijom kao superherojem. Možda ubace i Arkana u čitanku. Ne kao bandita koji je reketirao pola Beograda i klao po Bijeljini, već kao “romantičnog ratnika” što je “branio srpske svetinje”.

Ako ovo nije kulturna kapitulacija jedne države pred zločinom, ne znam šta jeste.

Srbija je država koja ne samo da negira genocid – nego ga sistematski upisuje u kataloge, školske programe i kulturnu baštinu.

Zato neka se zna:

Kad Legija postane pisac, Lukić moralni autoritet, a Karadžić simbol kulture – onda znate da živite u zemlji gdje nije kultura ukinuta.

Ne. Kultura je pretvorena u sredstvo odbrane zločina i veličanja zločinca.

I za to ste, gospodo iz Pokrajinskog sekretarijata, gospodo iz Narodnog pozorišta, gospodo iz Srpske književne zadruge i gospodo iz Svetosavskih kružoka – vi direktno odgovorni.

Jer krv nevinih, kada se jednom pretoči u mastilo, teško se više ikad ispire.

U zemlji gdje su žrtve zločina i genocida “nepostojeće“, gdje je Đinđić fusnota, a Legija lektira – nisu ubili samo jednog premijera, niti su “samo negirali genocid“.

Ubijaju svaki dan, svakog građanina koji još misli, sjeća se i ne pristaje na zaborav.