Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Kako se lako od “Sve za srpstvo, srpstvo ni za šta” stigne do “Sve za NATO, NATO ni za šta”…

Pretpostavljam da je to ono što se obično naziva progresom i demokratskim sazrijevanjem. Nekoć, kada su ljudi bili manje progresivni i demokratski nezreli, zvalo se to – da jedan dan pozivaš na rat protiv “NATO zlikovaca” a sljedeći organizuješ prijem u čast sile koja te je, kako si govorio, “neopravdano i ničim zasluženo” bombardovala osiromašenim uranijumom – zvalo fukarlukom.

Elem, na svečanosti povodom šest godina crnogorskog članstva u Sjevernoatlantskoj alijansi, održanoj u Vili Miločer, nije bilo nikoga od onih koji su, uprkos snažnom otporu dijela javnosti, opozicije i otvorenoj opstrukciji Rusije i SPC, ovu zemlju uveli u, je li se tako kaže, najmoćniji vojni savez u istoriji. Političke strukture koje su iznijele to pregnuće (i, uzgred, doveli Crnu Goru na korak od EU) su danas, vele vladini propagandisti, poražene diktatorske snage. Intelektualna elita koja je podržala ulazak države u NATO je danas, vele još vladini propagandisti, skupina najamnika organizovanog kriminala.

OK, njih tamo nije bilo. A ko jeste bio?

Premijer i ministar vojske iz partije koja u parlamentu nije glasala za NATO, nego se u ime akcionog jedinstva solidarisala sa anti-NATO opozicijom.

Predsjednica Skupštine ponikla u partiji koja NATO-u nije pružala tek politički, nego i vojni otpor, partiji koja je sa tim savezom ratovala. Kako, uostalom, čestitoj staljinističkoj partiji i priliči.

Nazočan je, napokon, bio i predsjednik države. U vrijeme kada je donesena odluka o članstvu Crne Gore u NATO-u, on se o tom, kao uostalom ni o bilo kom drugom pitanju bitnom za crnogorsko društvo, nije glasao. Ali se glasao Đedo, koji ga je u Ostrogu postavio za ministra, nakon što je, na ulici, porazio DPS i tako stekao pravo da imenuje vladu u manastiru. Đedo je bio oštroga jezika – autor je nekih od najinventivnijih uvreda na račun NATO.

Vremena su se promijenila, kao što to i Dylan reče. Đedo je preselio, rahmet mu duši. Beograd je razbucao njegovu organizaciju crkve u Crnoj Gori. Njegovog nasljednika je na inauguraciju dovezao upravo NATO helikopter (Crna Gora članica je NATO; crnogorski helikopteri NATO su letjelice) čime je on postao prvi srpski NATO mitropolit.

Svi vole Rejmonda. Svi vole NATO. Ljubav, kao što je opštepoznato, vodi u inventivna tumačenja. Sa elanom koji čovjek koji voli demonstrira u izmišljanju razloga zašto je ono što voli vrijedno ljubavi može se mjeriti jedino elan koji pokazujemo u izmišljanju razloga zašto je govno osoba koju smo voljeli, onda kada je prestanemo voljeti. Obično ide tako: ljubav pa mržnja. Ali u slučaju crnogorskih zvaničnika i NATO išlo je obratno: mržnja pa ljubav.

Ide ta ljubav dotle da u interpretaciji crnogorskih vlasti NATO više nije kriv ni za Murino: ove godine je u izjavama crnogorskih zvaničnika krivica za tamošnje žrtve adresirana na bivšu vlast. Znate kako to ide: otac te voli i kad te pijan tuče. NATO te voli i kad te bombarduje.

U Titovoj Jugoslaviji bukvari za prvi razred počinjali su pričom koja je govorila o grupi školske djece koja u učionici vode žučnu prepirku. Na zidu iznad školske table (i u priči i u stvarnosti) bila je okačena uokvirena fotografija Druga Tita. Svako od djece tvrdilo je da Maršal gleda baš nju/njega. Prepirku je prekinula mudra učiteljica koja je rekla: djeco, drug Tito gleda sve vas.

Tako je. Dosta je bilo crnogorskih podjela i svađa. Svi na svoja mjesta, mir u odjeljenju. NATO voli sve vas.