Slučaj ministrice "na kafi sa ratnim zločincem" Sanje Vlaisavljević podsjetio je na slučaj crnogorskog ministra Vladimira Leposavića.

To je svojevremeno, u Skupštini, na pitanje poslanika DPS-a da li se u Srebrenici dogodio genocid, dalo sljedeći odgovor:
“Vaše pitanje je konkretno, ali je pitanje da li je korektno. Nije na ministru pravde, kao što nije na bilo kojem drugom pojedincu koji nije učestvovao u kritičnom događaju, pogotovo kakav je ovaj, da prizna ili ne prizna, odnosno eventualno poriče postojanje bilo kojeg krivičnog djela, pogotovo ratnog zločina. Samo priznanje onoga koji je okrivljen u sudnici može da bude relevantno za to djelo. Jasno je da političko raspravljanje i utvrđivanje zločina genocida između pojedinanaca koji nijesu ni teritorijalno, ni generacijski vezani za događaj predstavljaju sukobe produženog trajanja”. Tako je rekao Leposavić.

Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu

Potom je dodao kako on ne zna da li je postojala genocidna namjera ili ne. Po njemu, sud u Hagu je „izgubio svoj legitimitet kada je Savjet Evrope utvrdio da su uništeni dokazi o vađenju i trgovini organima civilnih srpskih žrtava na Kosovu“.?
Na koncu je prekorio poslanika DPS-a: “Ono što je srpskom i bošnjačkom narodu potrebno, čemu vaše pitanje ne doprinosi, jeste razumijevanje da su i jedni i drugi žrtve”.

Leposavića je bilo baš ponijelo. Mržnja mu se udružila sa taštinom.

Niko, osim oni koji su klali i oni zaklani, dakle “oni koji su učestvovali u kritičnom događaju”, nema pravo da govori o tome? Ako pak govori i podsjeća, to “predstavlja sukob produženog trajanja”. Čovjek je, ako dobro pamtim, bio stipendista američke vlade. Zato je tako elokventan. Pokolj je u njegovoj interpretaciji “kritični događaj”, a kultura sjećanja “sukob produženog trajanja”.

“Samo priznanje onoga koji je okrivljen u sudnici može da bude relevantno za to djelo”? Svjedoci i materijalni dokazi nisu relevantni? Ako zločinac nije priznao genocid, genocida nije ni bilo? Na koncu: onaj ko podsjeća na genocid produžava patnju pogođenih zločinom. I njima i zločincima, po Leposaviću, treba zaborav. Treba im jedno veliko, bratsko “ko nas žrtve zavadi”.

Ministar Leposavić je smijenjen. A smijenjen je zato što su to zapovijedile ambasade Kvinte. Ministrica Vlaisavljević nije smijenjena. Zašto nije? Pa zato što to nisu tražile ambasade Kvinte. Ideja da bi takozvana “oštra osuda javnog mnenja” mogla nauditi ministrici i ministru je urnebesna. I dio je igre koja služimkao simulacija istinske politike: mi se, kao, javno ibretimo i osuđujemo, pa se oni, kao, javno izvinjavaju. Šuplja priča za šuplju priču. A proces ide dalje: sve dalje od pravde. Sve bliže zaboravu i laži koja će zamijeniti zaboravljenu istinu.

Ako ratni zločinac nakon odsluženja kazne više nije ratni zločinac, da li je ratni zločin za koji je osuđen, jednom kada je kazna okončala, i dalje ratni zločin? Da li odslužena kazna ima moć da mijenja samo status zločinca, ili i samog zločina?
Ministricina izjava, dakako, nije došla niotkud: ona to, jasno, nije rekla ‘nako.

Evo zašto ja mislim da ona misli da to što je rekla da misli – a mislim da ne misli - može tako.

O tome mislim isto što sam mislio i prije više od deceniju. Pa ću, budući da se ovom prigodom slažem sa sobom, citirati sam sebe:

“Uzgredno, gotovo nehajno pomenimo da je genocid u Srebrenici, koji nije bio out of the blue incident, nego logični i predvidivi krešendo dvostruke agresije na Bosnu, ostavio direktne političke posljedice. Sada se neprekidno ponavlja mantra o »istini« i 'suočavanju sa istinom'. Sve se svodi na počast žrtvama te pronalaženje i kažnjavanje počinilaca. Ali se dobro vodi računa da ta istina ostane metafizička, a osim toga i ne-jedna. Da istina ne ostavi bilo kakve fizičke posljedice. Ovdje se mora biti vulgarni istorijski materijalista: ako ćemo već o istini, »Istina o Srebrenici«, sa ili bez Mladića u zatvoru, gola je laž, rutinski cinizam, ukoliko ta istina nije fizički, politički uobličena. A politička artikulacija istine o Srebrenice može biti samo jedno – ukidanje Republike Srpske, poništenje političkih posljedica genocida i vraćanje političkog stanja na ono prije zločina. Ako se osuđenim lopovima oduzima imovina stečena krađom, kako je u bosanskom slučaju moguće sprovesti pravdu ako se ne oduzme stečeno genocidom? Ubijenima pomen i zvučne fraze, ubicama zemlja i vlast. Gdje je, tačno, tu pravda , a gdje pomirenje?

I ta ogavna fraza »nikada više«, »never more«, koja u slučaju Srebrenice i Bosne ne zvuči kao obećanje, nego kao prijetnja: kao zloslutni refren koji ponavlja Poov gavran. »Nikada više« genocid kojim su počinioci postigli svoj politički cilj znači samo jedno: da je genocid pravno nedozvoljen, ali praktično itekako isplativ. Stoga »nikada više« koje ne povlači političke posljedice znači samo jedno: »ponovo«. Znači: Genocid? Da, molim. Who Dares Wins. Sreća prati hrabre. Pregaocu Bog daje mahove. Neka bude što biti ne može. Itakodalje...”

Ako je, dakle, nakon presuđenog ratnog zločina moguće nastaviti dalje kao da se ništa nije desilo, nastaviti tako u političkom, ustavnom, teritorijalnom i inom smislu – zašto onda i ratni zločinac ne bi mogao nastaviti kao da se ništa nije desilo?
Pitanje je retoričko. Naravno da je moguće. Zato što je moguće, dešava se.

Izjava osuđenog ratnog zločinca Kordića o tome kako bi sve zločine ponovio nipošto ne obesmišljava rečenu izjavu ministrice Vlaisavljević, kako je to u dijelu javnosti krivo shvaćeno. Upravo suprotno: to što je ratni zločinac Kordić u prilici da na sijelima, uz aplauze fanova daje takve izjave i fotografiše se sa pripadnicima političke elite Bosne i Hercegovine, koji se, fotografišući se sa njim, zapravo fotografišu sa zločinom koji je počinio, svjedoči o tome da je ratni zločinac Kordić, po odsluženju kazne, nastavio da živi kao da nije ratni zločinac.

Dodaću još i to da sam svjestan kako je izjava ministrice Vlaisavljević u duhu vremena i duhu lažne politike pomirenja na koju je zapad skrkao stotine milijardi dolara. Bolje da su taj novac bacili u javni WC: manju bi nam štetu napravili.

Takvom duhu i takvom vremenu mogu biti samo neprijatelj.

Zato je ona ministrica a ja sablazan onih čiji ju je nesojluk zaministrio.

Kao i uvijek, dakle: sve je tačno onako kako treba biti.