Piše: MARIO ILIČIĆ

Dragan Bursać, novinar i kolumnist, profesor filozofije, jedan je od rijetkih Banjalučana koji bez zadrške godinama otvoreno kritiziraju maligne pojave u društvu. Bursać je u razgovoru za „Slobodnu Bosnu“ komentirao nedavni skup u Prijedoru kojim su vlasti susjedne Republike Srbije i bh. entiteta Republika Srpska, uz blagoslov Srpske pravoslavne crkve, održali komemorativni skup žrtvama vojno-policijske akcije „Oluja“.

Kako komentirate poruke koje su predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik uputili sa skupa u Prijedoru?

-Čista provokacija. Da se gurne prst u oko Bošnjacima -povratnicima. I ono malo povratnika, Bošnjaka i Hrvata koji žive getoizirano imali su prilike da vide pravo lice srpskog nacionalizma koje im je pljunulo u facu. Nema tu govora o nekom pomirenju, nema čak nikakvog govora o žrtvama „Oluje“, o kojima gotovo niko nije ni pričao. Ovdje je sva poenta neki inat, poenta je poniziti ono malo povratnika Prijedorčana. To je obilježavanje velikosrpske teritorije, srpskog sveta. Pogotovo što se to događalo u Prijedoru i s tim narativima. Šta god da kažemo male su riječi. Sramno, sramno…

Što nam to s govornice poručuje predsjednik Srbije Aleksandar Vučić?

-To je bila kombinacija predizbornog govora. Ne znam kakvu on kampanju ima u BiH? Bio je to govor ultranacionaliste koji govori kako je to srpska zemlja, da će Srbija voditi računa o Srbima u Prijedoru i Banjaluci. Pričao je o stradaloj ubijenoj srpskoj djeci i to sve doslovno na mjestima gdje je ubijeno 102 djeteta Prijedora koji su imali tu sreću ili nesreću da ne budu Srbi, a koji ni dan danas nemaju nikakav spomenik. Jedna sramna bujica riječi. Vučić je na početku čak i rekao da nema spremljen govor i da govori iz srca. Ako mu je to srce – onda mu je srce kameno.

U prvom redu bio je i patrijarh Porfirije. Kakva je uloga Srpske pravoslavne crkve?

-Crkva Srbije je logistička svetosavska sekta koja ideološki gaji nove srpske nacionaliste. To je organizacija koja djeluje na relaciji Beograd-Banjaluka-Moskva, koja odavno nema nikakve veze s vjerom ili religijom. To je neka vrsta ideološkog nacionalističkog kampa za nove nacionaliste od BiH, preko Crne Gore i Srbije. Patrijarh Porfirije je došao tu da bi pokazao srpskom narodu da Crkva Srbije stoji uz dvojicu najvećih nacionalista, a to su Dodik i Vučić. Taj triling bio je gotovo obavezan. Porfirije je tu kao neko vezivno tkivo jedne paramilitantne organizacije.

Vučić kaže da je konačno došlo vrijeme da srpska djeca znaju što se dogodilo u Jasenovcu i Oluji. Tko je kriv zbog činjenice da ta ista djeca ništa ne znaju o Keratermu, Trnopolju, Tomašici, Omarskoj…?

-Ne samo srpska djeca, nego sva djeca u bivšoj SFRJ su kroz predmet istorije vrlo dobro znala šta se desilo u Jasenovcu. Podvala velikosrpskih nacionalista pa samim tim i Vučića da srpska djeca ne znaju šta se desilo u Jasenovcu je potpuna glupost. S tim da se u zadnje vrijeme dešava jedno nekrofilsko orgijanje nad ubijenim ljudima u Jasenovcu da je to strašno.

Dakle, od želje da je što više ljudi poginulo, da im je malo i 400-500 hiljada, pa kažu 700 hiljada ljudi.

To je bolesno je i sumanuto. To je jedna socijalna patologija.

S druge strane, Omarska, Trnopolje, Keraterm i Tomašica, kao najveća masovna grobnica od Drugog svjetskog rata, ne da se ne uči u udžbenicima istorije u RS-u i Srbiji, nego to ne postoji. Prijedor i Kozarac su početna tačka genocida u BiH. Postoji taj narativ da se na neki način provocira i zaziva novo etničko čišćenje i ono malo ljudi koji nisu Srbi u entitetu RS. Što se idealno uklapa u patološki narativ koji trenutno vlada u srpskom svetu.

Zbog čega vlasti u regionu pokušavaju frizirati povijest slaveći fašističke - četničke i ustaške zločince, a u isto vrijeme, na neki način, srame se slavne antifašističke prošlosti?

-Upravo tako. U tom preumljavanju u srpskom svetu se za partizanski pokret kaže da je to bio jedan od dva oslobodilačka pokreta, pa se onda stavi akcenat na četnički koji je profašistički i pronacistički pokret, gdje su četnici upravo u Banjaluci pravili velike dogovore sa ustašama i sa nacistima i SS-ovcima. Imate potpuno veličanje jednog kvislinškog četničkog pokreta. Sad imamo taj narativ nakaradne i umobolne politike o dobrim četnicima, i o nekim tamo partizanima koji su bili politički nakoti koji nisu vrijedni pomena. Zapravo, heroje svog naroda, govorim o Srbima, velikosrpska politika gura u zapećak i na strub srama. Imamo potpuno perverznu situaciju gdje su oslobodioci četnici. Gdje se u Srbiji i u entitetu RS kao antifašizam slavi najveće kolaboraniociste nacista, a to su četnici, nedićevci i ljotićevci koji su otvoreni neonecisti. Zbog svega trebaju biti angažovani ljudi koji se bave psihologijom ili psihijatrijom - socijalnom patologijom. Da to ili prouče ili pokušaju učiniti nešto na terenu. To je otišlo toliko daleko da normalnom čovjeku svijet staje.

Je li nakon 30 godina od početka ratova uopće moguće doći do pomirenja. S obzirom da su mlade snage političara koje dolaze više sklone profašističkom narativu nego antifašizmu?

-Ne možete vi graditi i očekivati pomirenje od onih koji žele, blago rečeno, da vas nema. Žele da nestanu drugi i drugačiji. Imaju teoriju krvi i tla. Kunu se u neonacističke pokrete, heroji su im ratni zločinci ili u Drugom svjetskom ratu ili u zadnjoj agresiji na BiH. Imate čitav jedan školski sistem, obrazovni, pedagoški, koji je generacije mladih ljudi, bez obzira na pol i ekonomsko bogatstvo razmišljaju unisono. Koji se dive ratnim zločincima, negiraju zločine, i zazivaju nove zločine i genocide…

Zaista, bez liječenja, ne da ne možete razmišljati o pomirenju, nego ni o nekom normalnom životu. To je toliko daleko i toliko smo se udaljili od pomirenja da mislim da je 1995. godina bila mnogo pomirljivija godina, nego ova 2023. godina – 28 godina poslije.