Piše: Dragan BURSAĆ (CdM)

“Vjosa Osmani je svaku izgovorenu riječ u demontaži Aleksandra Vučića mogla komotno uputiti i tzv. opoziciji Srbije i sve bi bilo isto. U uncu isto! Jer ta “opozicija“ jednako razmišlja, jednako umuje i jednako se postavlja i prema Srebrenici i prema Kosovu kao i Vučić. Samo, eto, nije poput Vučića na vlasti.“

“Umjesto što se bavi propagandom, Vučić je danas trebao reći, žali li što pripada režimu koji je napravio više od 150 hiljada civilnih žrtava? Žali li zbog nečega iz svoje karijere iz 90-ih? Kaje li se što je s govornice njegovog parlamenta pozvao na genocid u Srebrenici? Kaje li se što je stajao iza Šešelja kada je rekao da ne treba ostaviti ni jednog Albanca živog? Žali li što je u tim ratovima protjerao sve novinare iz zemlje? Žali li što je prije samo godinu dana veličao Miloševića nazvavši ga “velikim čovjekom s velikim namjerama“? Žali li što je tako lojalan pripadao i služio tom režimu? Žrtve tog režima, gospodine Vučiću, stoje upravo ovdje! Odvojite trenutak i izvinite im se! Pokažite svima da li je u vama ostao makar tračak ljudskosti!“

Ko je sve trebao ovo reći Vučiću i zašto nije

Ne, ovo nije kazao niti jedan opozicionar Srbije, niti se moglo čuti juče bilo gdje na državnim ili “opozicionim“ medijima u Srbiji. Ne, ovo nisu kazali Srbijanci koji su progledali makar na jedno oko i sasuli u lice Vučiću, tom Šešeljevom nosaču gajbi, šta misle o njemu i njegovom režimu. Ne, ovo nije obraćanje niti domaćih neuropsihijatara koji odlično znaju kakav je profil ličnosti predsjednik Srbije. Ne, nije ovo kratki govor srbijanskih povjesničara, koji na dnevnoj bazi gledaju kako se četnici, ljotićevci, nedićevci i ostala fašistička ološ revizijom prevodi u “dobre momke“ dok se svaki trag partizanima zatire.

Ovo je kazala Vjosa Osmani, predsjednica Kosova u UN-u u Njujorku, na najvećoj svjetskoj političkoj pozornici, obraćajući se Aleksandru Vučiću, tom balkanskom demijurgu, tom spoju Šešeljeve škole četničanja i stabilokratije Angele Merkel.

Nego, zašto je Osmani sa Vučićem i ostatkom svijeta tu gdje jeste, na East Riveru? Vjosa Osmani kao i narečeni ostatak civilizovanog svijeta je tu da objasni i pojasni šta je genocid i kako je on organizovano izveden u Srebrenici, a Vučić, pogađate, u vječnoj četničkoj misiji negacije istog.

Ali, pogledajmo malo ovih nekoliko rečenica u svjetlu onih koji su ih trebali izgovoriti odavno-još krajem devedesetih ali, eto, zbog vlastite stražnjice nisu.

A to je, opet pogađate, tzv. opozicija Srbije, to su nakupine kojekakvih nacionalističkih ubleha i lezilebovića, koji Vučiću uvijek dođu sa desne strane, bez obzira sa koje strane su krenuli.

Vučić i ostatak od 99,8%

Njima je u čitavoj ovoj priči samo žao što Vučić ne potjera tenkove na Kosovo i što se ne pridruži Dodiku i kamarili u još jačoj sprdnji sa žrtvama genocida. Osim onih poštenih 0,2% Srbije koja je glasala za pokret Srbija na zapadu, ostatak političkog neba i pratećih partija misli u uncu jednako kao i Vučić.

Valjda je zato lakše uzeti na sebe pa prevesti nekoliko ljekovitih rečenica Vjose Osmani, nego ih potražiti u transkriptima srbijanskih medija. Jer tamo Vjose i njenih pitanja, postavljenih u ime silovanih žena Kosova NEMA. Kako kažu mladi nacionalisti, nije se desilo. Što ne prenese PINK, Hapy, RTS, Tanjug i ostali, nije se desilo. A bogme se “nije desilo“ ni na Novoj S i ostalim “opozicionim“ utvrdama, jer njima, kao što rekoh, samo smeta Vučić zbog niskog stepena nacionalizma.

Pa onda kad ovako posložimo stvari, dobijamo formulu po kojoj je lutanje društvenim mrežama i znanje engleskog jedini način da prosječan Srbin nešto sazna. A vidjevši i čuvši kako engleskim barataju Vučićevi emisari na sjednicama UN-a, slaba vajda od te rabote.

Ali, hajmo napraviti jedan semantički eksperiment i umjesto Vučićevog imena staviti opštu odrednicu “srpski političari“ u pitanja Vjose Osmani:

Žale li srpski političari za 150 hiljada pobijenih u ratovima devedesetih? Žale li i priznaju li genocid u Srebrenici? Žale li za kosovarskim žrtvama i priznaju li samostalno i nezavisno Kosovo? I najvažnije, mogu li se javno izviniti i za Srebrenicu i za Kosovo?

I onda kad bolje razmislite shvatite, Vjosa Osmani je svaku izgovorenu riječ u demontaži Aleksandra Vučića mogla komotno uputiti i tzv. opoziciji Srbije i sve bi bilo isto. U uncu isto! Jer ta “opozicija“ jednako razmišlja, jednako umuje i jednako se postavlja i prema Srebrenici i prema Kosovu kao i Vučić. Samo eto, ima tu (ne)sreću da nije poput Vučića na vlasti.

I to je sav problem Srbije danas! Ne (samo) Vučić, koji je to sve što jeste i mnogo gore od toga. Problem Srbije danas jeste nepostojanje opozicije, umjesto koje gledamo tek nakupine Vučićevih interesnih suparnika.

A dok se to ne promjeni, nećete moći vidjeti, a bogme ni čuti Vjosu Osmani na srbijanskim medijskim kanalima, da ne kažem kanalizaciji. A trebali bi i morali. Radi sebe i svoje djece!

Jer bez sagledavanja, poimanja i priznanja genocida, koji je neko počinio u moje i vaše ime, i bez traženje oprosta uz izvinjenje, nema nama naprijed!

A sad prebrojte ko bi to zatražio. Moj naklon onom promilu od 0,2%!