Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (HZ H-B) naposljetku je osnovana u novembru 1991. u Grudama kao „politička, kulturna, gospodarska i područna cjelina“ Hrvata u Bosni i Hercegovini s Mostarom kao središtem. Imala je sve elemente državnosti.

Predlagano je da Mostar postane „stolni hrvatski grad“, iako je na području socijalističke općine Mostar 1991. živjelo 43.856 Muslimana (34,6%) i 43.037 Hrvata (34%), a u samom gradu Hrvata je u postotku bilo manje.

I u općinama Jajce, Travnik, Vitez, Busovača, Kiseljak, Kreševo Muslimani su po popisu iz 1991. bili brojniji od Hrvata (42,3% naprema 40,8%).

Proglašenje Herceg-Bosne dalo je Tuđmanu poticaj za novu diplomatsko-političko-medijsku ofanzivu. Uostalom, i druge su mu okolnosti išle na ruku – potkraj decembra završile su ratne operacije u Hrvatskoj, čekalo se potpisivanje primirja i međunarodno priznanje Hrvatske, piše hrvatski povjesničar Ivo Goldstein za Express.hr.

Novinar Davor Butković opisao je kako je na božićnoj večeri 1991. na Pantovčaku Tuđman pred dvadesetak uzvanika, uglavnom novinara, na salveti počeo crtati budući izgled BIH te je rekao: “Cazinska krajina i zapadna Hercegovina pripast će nama. Za srednju Bosnu ćemo vidjeti. Svi dijelovi uz Drinu, kao i dijelovi Sarajeva, pripast će Srbima. A Aliji Izetbegoviću će ostati mala zemljica Bosna, trokut između Zenice, Tuzle i Sarajeva.”

Mapa velike Hrvatske, odnosno banovine Hrvatske, prema zamislima velikohrvatskog ideologa Ante Starčevića

Koji dan kasnije, 27. decembra, na sjednici Vrhovnog državnog vijeća RH, Tuđman ističe kako “smo iskoristili ovaj povijesni trenutak da stvorimo međunarodno priznatu samostalnu Hrvatsku” te da je došlo “vrijeme da okupimo hrvatsko nacionalno biće u maksimalno mogućim granicama”. Smatrao je da je od “manje važnosti da li će “u već proglašenoj Herceg-Bosni „biti okupljeno baš 30 dotadašnjih općina, ili 28”, ali da “ovakva hrvatska država nema uvjeta za život, ali hrvatska država čak s granicama Banovine ima, a osobito s poboljšanim granicama.”

Na tom sastanku je više bosanskohercegovačkih Hrvata govorilo protiv politike podjele poput člana Predsjedništva HDZ-a i predsjednika HDZ-a Travnik, Martina Udovičića: on je upozorio da se travnički Muslimani, s kojima su u drugim pitanjima imali odličnu suradnju, oštro protive ideji priključenja Hrvatskoj. Slično su, u općim crtama, govorili i predsjednik HDZ-a Stjepan Kljuić i ministar odbrane BIH Jerko Doko.

Ivan Markešić, glavni tajnik HDZ BIH, prenio je mišljenje vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljića i provincijala franjevačke provincije Bosne Srebrene Petra Anđelovića uz koje je i sam pristao, da je „cjelovita, suverena i samostalna BIH najbolje rješenje za hrvatski narod“. Na tom sastanku najborbeniji u odbrani njegova stava bio je tadašnji dopredsjednik HDZ-a BIH Dario Kordić – ustvrdio je kako bi bila „izdaja svaka druga opcija osim jasnog omeđivanja hrvatskog tla na području Herceg-bosne“.

Kordić je i u kasnijim prilikama bio uz Tuđmana. Kako te ideje ne bi ostale u uskom krugu njegovih suradnika, Tuđman je tih dana u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji: ustvrdio da bi se hrvatsko-srpski odnosi mogli trajno riješiti tako “da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare (dakle, da ona dobije dio BIH – op. I. G.) i da ona više nema razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan.”

Procijenio je da je “u hrvatskom interesu da se taj problem riješi na naravan način”, a taj “naravan način” jest – “način kako je bila riješena Banovina Hrvatska”. Nakon takvih preinaka granica mogao bi ostati “dio ‘zemljice Bosne’, gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije”.

“Time bi”, poentirao je, “ujedno nestala i kolonijalna tvorevina BIH.”

Petorica istaknutih bosanskohercegovačkih Hrvata (Miljenko Jergović, Ivo Komšić, Ivan Kordić, Ivan Lovrenović, Mile Stojić) su 6. januara napisala Tuđmanu otvoreno pismo u kojem su istakli da „velikosrpska politika nastoji BIH cijelu uključiti u veliku Srbiju“, a da Tuđman izjavljuje kako bi cijepanje BIH „moglo odgovarati dugoročnim interesima sva tri naroda u BIH i interesima stabilnosti u ovom dijelu Europe“.

Stoga su poručili da „onaj tko u političkom uništenju BIH može vidjeti bilo kakav interes hrvatskog naroda ili bilo kojeg drugog naroda i ‘uvjet trajnog mira’ taj o stvarnom interesu hrvatskog naroda malo zna, i taj je politički neodgovoran“.

Pismo je objavljeno čak i u Vjesniku, ondašnjem najvažnijem dnevniku, ali sve je bilo uzalud. Ambasador SAD Warren Zimmerman sastao se 14. januara s Tuđmanom na Pantovčaku te ga, između ostalih tema, upitao i za stav o BIH. Tadašnji generalni konzul SAD u Hrvatskoj, a ubrzo i ambasador Michael Einik koji je prisustvovao sastanku, zabilježio je da je Tuđman ustvrdio „kako Muslimani žele uspostaviti fundamentalističku islamsku državu, te na teritorij Bosne naseliti 500.000 Turaka koji će ‘preplaviti regiju, i sa njihovom dobro poznatom muslimanskom stopom rađanja stvoriti trajnu demografsku prijetnju Europi’ te da Zapad treba ‘realističnu politiku’ kako bi spriječio povezivanje BIH s Libijom preko Sandžaka, Kosova i Turske“.

Američki izvjestioci takve su stavove okarakterizirali kao „u osnovi rasističkima“.

Tuđman se, doduše, suzdržao izravno podržati formiranje Herceg-bosne, ali je i dalje smatrao da je „iznimno važno doći do neke vrste hrvatsko-srpskog dogovora u pogledu Bosne“. Nadalje, rekao je Zimmermanu da „Milošević i on ponovno razgovaraju o tom problemu, baš kao i vođe Srba i Hrvata u BIH“te da se svi „nadaju dobrim bilateralnim odnosima“, kao i da u cilju stabilizacije Balkana valja postići neka ispregovarana rješenja između dvije strane „o budućnosti Bosne“.

Tuđman je istakao da je o tome razgovarao i s Kadijevićem te da on, kao i Milošević, smatra da se time izbjegava rat u Bosni. „Kako bi umirio ambasadora Zimmermana“, zapisao je Einik, „Tuđman je istakao da nijedna strana ne želi podjelu 50-50 posto, već da bi on bio voljan Muslimanima prepustiti kontrolu nad malim područjem oko Sarajeva“. Zaključio je s tvrdnjom da „nema razloga ne dati Miloševiću velik dio Bosne kad ga on ionako već kontrolira“.

Kad ga je ambasador Zimmerman upitao kako se zagovaranjem podjele Bosne mogu opravdati zahtjevi Zagreba da se poštuje teritorijalni integritet Hrvatske i odbace težnje za osamostaljenjem Krajine, Tuđman je odbacio analogiju, tvrdeći da „Bosna i Hercegovina nije stara država, dočim Hrvatska jest“.

Sam Zimmerman je u memoarima zabilježio da u svom ambasadorskom mandatu u Jugoslaviji „nikad nije vodio tako iznenađujući pojedinačni razgovor“ kao s Tuđmanom o podjeli BIH. Tuđman je inzistirao da će „nove granice riješiti probleme i smanjiti napetosti“. Einik je, pak, u svom izvještaju pridodao i informaciju da je predsjednik Tuđman toga istoga dana kad se sreo s Zimmermanom i njim na oproštajnom sastanku sa šefom promatračke misije EZ-a Van Houtenom „dva sata proveo u nastojanju da mu objasni kako je nužno podijeliti Bosnu“.

Američki su diplomati tada zaključili da je podjela BIH „osobna Tuđmanova fiks-ideja koja neće samo tako nestati“. No, oni su pridodali da im je „nekoliko Tuđmanovih suradnika reklo kako njegovu fiks-ideja o podjeli BIH ljudi u hrvatskoj vlasti i u Saboru ne podržavaju“.

U svom dnevniku je nadbiskup Franjo Kuharić zapisao kako je Tuđman na novogodišnjem prijemu za predstavnike vjerskih zajednica 16. januara 1992. bosanskohercegovačkim biskupima Vinku Puljiću, Pavlu Žaniću i Franji Komarici rekao da bi podjela BIH mogla biti nužna da se izbjegne rat. Konstatirao je i da Hercegovci neće prihvatiti ni jedno drugo rješenje osim da budu u sastavu Hrvatske. Ako se to ne dogodi, to bi “kod njih stvorilo ogorčenje pa bi mogli postati teroristi i u BIH i u Hrvatskoj”.

Argument da će Hercegovci krenuti u terorizam nikad nitko nije potegnuo u devedesetima te je tek 2020. prvi put objavljen. Teško je vjerovati da bi nadbiskup Kuharić u dnevnik zapisivao neistine, baš kao i da bi mu bilo koji od trojice, ili sva trojica biskupa – Tuđmanovih sugovornika – govorila neistine. Prije će biti da je Tuđman pred biskupima za koje je mogao biti siguran da se s podjelom BIH neće složiti smatrao da nekako svoju odgovornost mora umanjiti najavom terorističke prijetnje iz Hercegovine, što je naravno bila laž.

Između Tuđmanove izjave bosanskohercegovačkim biskupima i njegovih prethodnih izjava razlika je u tome da je Tuđman istakao kako je podjela BIH potrebna da bi se „izbjegao rat“. Razlog za uključivanje i argumenta o „izbjegavanju rata“ leži u činjenici da je u međuvremenu, 9. januara, u Banjaluci proglašena Republika Srpskog Naroda u BIH čime je otvoreno najavljena secesionistička politika snaga pod vodstvom SDS-a i Karadžića, uz snažnu podršku Beograda. Tuđmanu je postalo jasno da će u podjeli BIH imati dobroga partnera.

Isticao je da je probleme bolje riješiti “razgraničenjima”, pa i “dobrovoljnim preseljenjima”, nego “istrebljenjima i barbarskim uništavanjima”. Sva ova vrludanja, pa i poneka zdrava ideja, ne mogu umanjiti činjenicu – Tudman je i dalje vjerovao i radio na projektu razgradnje BiH.

I taj se projekt pokrenuo – 26. februara su se Koljević i Karadžić u Grazu sastali s delegacijom na čelu s Matom Bobanom. Nije postignut nikakav dogovor, ali je srpska strana izvijestila da se “govorilo o potrebi sređivanja ukupnih odnosa Srba i Hrvata, ne samo u BiH, nego i svuda”.

Ubrzo potom Tuđman je u hrvatskoj delegaciji izvršio kadrovske promjene – drugim riječima, one koji su se protivili dogovaranju s Karadžićem i njegovim ljudima, poput Mire Lasića, zamijenio je ljudima sklonima toj ideji.

Karadžić i Boban opet su se sastali u Grazu 6. maja i formalno dogovorili o teritorijalnoj podjeli BIH. Tudman i neki njegovi sumišljenici smatrali su da je time hrvatsko-srpsko sučeljavanje zaključeno. No bilo je to naivno i katastrofalno jer će prave tragedije tek uslijediti – od masovnih zločina nad hrvatskim civilima, preko katastrofe u Bosanskoj Posavini, pa sve do bošnjačko-hrvatskog rata.

No Tuđman se i dalje nije dao, pa je potkraj 1993. godine, kad su hrvatske snage u srednjoj Bosni praktički izgubile rat, na sastanku državnog vrha tvrdio da se sad “određuju granice buduće hrvatske države. One će vjerojatno biti veće nego što je ijedan hrvatski vladar ili kralj imao pod svojom kontrolom u povijesti. Herceg-Bosna pripojit će se Hrvatskoj. Hrvatska će biti snažnija i moćnija”.

Naposljetku, u julu 1995., kad je već potpisan Washingtonski sporazum s bošnjačkom stranom, Tuđman je, tačno predvidjevši ishod nadolazeće akcije Oluja, izjavio da nakon toga “krojimo granice Hrvatske u Bosni”. Sve te izjave i konkretne akcije, prikupljene na jednome mjestu, bjelodano svjedoče kako je Franjo Tuđman iskreno vjerovao da su podjela BiH i izmjena stanovništva najbolje rješenje. Kako je, posve pogrešno i ludo, mislio da bi takvo rješenje moglo spriječiti i rat, na razne ga je načine pokušao provesti.

Planovi o podjeli BiH i s hrvatske i sa srpske strane u načelu su bili vrlo slični: uostalom, nakon brutalne srpske agresije koja je 1992. doslovce bacila BiH na koljena, hrvatsko-bošnjački rat doveo ju je na rub izdržljivosti, od kojega se sve do danas zapravo nije oporavila. Istaknuti liberalni bosanskohercegovački novinar Senad Pećanin izjavio je 2001. da “Hrvatska tek treba spoznati koliku je štetu počinila Bosni i Hercegovini”. Tog suočavanja s istinom nema ni do danas, štoviše, uvjerenje da je Hrvatska u BiH za Tuđmanova mandata vodila ispravnu politiku proteklih je godina osnaženo.

Pa ipak, u aktivnoj provedbi hrvatske i srpske politike u BiH ima značajnih razlika: kao prvo, Hrvatska je u nekim fazama rata bila u savezu s bošnjačkim snagama i zajednički ratovala protiv srpske strane. A kad je i vodila imperijalnu politiku, razlika između srpske i hrvatske strane bila u tome što su srpski potezi bili javniji i otvoreniji, a hrvatski tajnovitiji i oprezniji. Ključno je, ipak, bilo sljedeće – za razliku od srpske javnosti, gdje je ideja Velike Srbije bila prilično popularna, Tuđman je bio praktički usamljen u promociji obnove Banovine Hrvatske.

Slijedom toga, dok su za podjelu BiH Miloševiću srpsko mnijenje i srpske opozicijske stranke davali veliku podršku, s rijetkim iznimkama, popularnost Tuđmana i HDZ-a 1993./94. upravo zbog politike prema BiH pala je na najnižu točku, a sve opozicijske stranke bile su za očuvanje jedinstvene i suverene BiH. Tako je Hrvatska sačuvala obraz, Tuđmanu i HDZ-u (sve do danas) usprkos.

Motivi Tudmanova inzistiranja na tezi da je Bosna i Hercegovina izmišljena tvorevina, da Muslimani kao nacija ne postoje, pa posljedično, ni ideja o Banovini Hrvatskoj kao idealnoj tvorevini, nisu jasni. Je li to bio rezultat nekog njegova “promišljanja” ili i nekog osobnog iskustva ili nečeg sličnog? Možda bi se stvari donekle razjasnile, kad bi se arhiv njegova predsjedničkog ureda otvorio za javnost.

Tuđmanova je politika, nema dvojbe, pripomogla da tragedija Bosne i Hercegovine bude veća. Bosanskohercegovački Hrvati, zajednica kojoj je Franjo Tuđman navodno tako usrdno želio pomoći, doživjela je u njegovo doba i nakon njega, dobrim dijelom i zbog njegove politike, najteži demografski slom još od osmanskih vremena.

Po popisu stanovništva, 1991. je u BiH živjelo 755.895 Hrvata. Danas, 2023. godine, procjenjuje se da na teritoriju BiH ima između 220 i 250 tisuća, s tendencijom neumitnog daljnjeg pada.