Sve je bilo jasno i bez statistike. Napokon, o tome je CDM pisao prije koju sedmicu.

Ali statistika tezama obezbjeđuje oreol ozbiljnosti i utemeljenosti u nauci.

Šta, dakle, kaže statistika? Šta kažu istraživanja javnog mnenja koja su sprovele dvije ugledne agencije?

Piše Andrej Nikolaidis za CDM

Recimo ovo: da je 38 posto građana Crne Gore orijentisano prozapadno. Pola od tog broja su, slobodno tumačite, građani pripadnici manje brojnih naroda. Što znači da ogromna većina pripadnika takozvane „pravoslavne većine“, kao i ozbiljna većina ukupnog broja građana Crne Gore, nije prozapadna.

Impresivna većina „pripadnika pravoslavne većine“ (ovo „većina većine“ je preslatko: neodoljivo), ubjedjiva većina pristalica Spajićeve vlade, kao i većina pripadnika ukupne populacije Crne Gore, je:

ili prigrlila četništvo, ili je spremna da ga prigrli („nemam stav“ je uvijek jasan stav, kao što i ćutanje znači odobravanje), dakle prihvata revizionistički narativ o Drugom svjetskom ratu;

za Putina i Rusiju, uvijek i svuda, pa i u Ukrajini – naročito u Ukrajini, pa samim tim i protiv sankcija Rusiji;

protiv nezavisnosti Kosova; jer tu nezavisnost podržava manjina građana Crne Gore – više je onih koji se protive i koji imaju stav tako što nemaju stav;

ne prihvata da se u Srebrenici desio genocid, dakle prihvata revizionistički narativ o postjugoslovenskim ratovima devedesetih i ulozi zapada u njima.

Ako ćemo biti pošteni, iz rečenog nužno proizilazi pitanje od milion dolara.

Zašto bi Vlada jedne države vodila politike koje su u oštroj suprotnosti sa stavom većine građana? Ako ne postoji prozapadna većina, zašto bi Vlada bila prozapadna, u ime kojeg demokratskog načela? Ako većina građana nije za sankcije Rusiji, zašto bi Vlada istrajavala na tim sankcijama? Ako većina građana nije za priznanje Kosova, zašto istrajavati na tom priznanju? Itakodaljeitomeslično…

A naročito: zašto bi na prozapadnim i antiruskim politikama istrajavala Vlada čija enormna većina pristalica ne podržava takve politike?

Ovdje su mogući brojni odgovori koji su rezutat lukavstva uma, no samo jedan je pošten. I glasi: zbog pritiska „naših zapadnih patnera“. A zašto je bitno amortizovati taj pritisak? Zato da bi se održala vlast. A zašto je važno zadržati vlast? Najprije zato što vladati znači krasti, i to svako zna, kako je tvrdio Kami. Dakle da bi se kralo. Potom zato što Vladi sprovedba prozapadnih politika omogućava spokojnu sprovedbu anticrnogorskih (onih koje streme promjeni ustava, građanske prirode i ustrojstva Crne Gore) politika. To znaju i pristalice vlasti i na to pristaju. Zato ne negoduju. First thing first.

To, pak, znači da analogija današnje Crne Gore sa Crnom Gorom iz 1918. nije precizna. Crna Gora danas nalazi se u poziciji u kojoj se Titova Jugoslavija nalazila 1989. U kom smislu?

„Prozapadna, građanska Crna Gora“ danas nalik je na „socijalističku Jugoslaviju bratstva i jedinstva“ iz 1989. Kraj dominacije vladajuće partije, i u jednom i u drugom slučaju, značio je i kraj „državne istine“, koja se najednom ukazala kao parola bez sadržaja, bez utemeljenja u stvarnosti. Jugoslavija bratstva i jedinstva, koja je nedvladala nacionalizme i destruktivni uticaj vjerskih zajednica, brojala je posljednje dane: koliko sutra izgorjeće u plamenu nacionalizma. „Bratstvo i jedinstvo“ završiće u bratoubilačkom ratu. Šta to znači? Crna Gora ne živi „nove devedesete“: tek će živjeti u njima.

Dalje… Iz rečenih podataka slijedi nekoliko uznemirujućih zaključaka. Koji zbog uznemirujuće prirode nisu manje validni: naprotiv.

Demokratija i prozapadne politike u Crnoj Gori stoje u suprotnosti. Ako bi Vlada doista sprovodila „volju naroda“, bila bi prisiljena sprovoditi otvoreno proruske, revizionističke, anti-NATO i anti-Kosovo politike. Iz ovoga proizilazi da su prozapadne politike u Crnoj Gori moguće ako je Crna Gora prosvijećena despotija ili ako ima Vladu koja pristaje na marionetsku ulogu. Kojom, kako smo rekli, kupuje slobodu da dovrši ono što je njen primarni politički projekat.

Argument koji kaže da činjenica da je većina građana za članstvo u EU ne govori suprotno. Građani Crne Gore za člansvo u Evropskoj uniji nisu zato što većinski prihvataju njene vrijednosti, nego zato što u tom članstvu vide šansu za bolji život. To poziciju građana Crne Gore u EU ne čini sličnom poziciji evropskog Starog novca i srednje klase; prije sličnom poziciji imigranata iz Turske.

Dominantna vjerska, kulturalna i politička sila u Crnoj Gori je SPC, koja je pritom i najuglednija institucija u državi. Kulturološka matrica SPC, koja porađa i vrjednosni sistem te političku matricu, bespogovorno je antizapadna i proruska. Ta je crkva dominantni razlog zašto Srbija nije u stanju izvesti civilizacijski obrat i postati prozapadno društvo. Isto važi i za Crnu Goru. Uticaj te crkve je u posljednje tri godine jači nego što je bio do sada. Posljedica tog uticaja biće dodatno slabljenje prozapadnih sentimenata građana Crne Gore i jačanje proruskih. Politika zapada prema Crnogorcima, koji su iz „viših“, geostrateških razloga prepušteni asimilaciji, rezultiraće i padom prozapadnih sentimenata i u tom dijelu populacije Crne Gore.

Povrh svega, Zapad čini sve da otopi tvrdo jezgro podrške NATO-u i prozapadnim politikama u Crnoj Gori.