Rekao gospodin Christian Schmidt "kako Aleksandar Vučić ne pravi srpski svet".

To je tačno. Ne pravi ga. Već ga je napravio. Odnosno, sam se napravio. Gospodin Schmidt je, naime, da budem precizan, rekao kako “ Vučić ne podržava srpski svet“. Dakle, to se, j.baji ga, samo napravilo - ko kamen u bubregu, recimo – a Vučić to ne podržava. Samo održava. Danas čitav taj srpski svet, kojega nema, glasa za Vučića: čitav je, praktično, jedna izborna jedinica.

Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu

Napomena za naročito glupe i naročito pokvarene čitaoce koji tvrde da ne primjećuju gdje im je taj, da prostiš, srpski svet. Čine ga, taj srpski svet, da prostiš: Srbija, Crna Gora i pola Bosne. Zamišljeno je da njegov sastavni dio bude i sjever Kosova: ali ne da Kurti. Jer je Kurti, za razliku velikana koji su u nas na vlasti – političar, a ne vazda gladni kokošar. I nije korumpiran, za razliku od naših doajena. Pa ga „naši zapadni prijatelji“ nemaju čime ucijeniti i natjerati ga da ih posluša pa Vučiću isporuči „zajednicu srpskih opština“ koju će ovaj onda, malo po malo, pravno, medijski, ekonomski i na svaki drugi način isključiti iz poretka Kosova te priključiti srpskome svetu.

Da je srpski svet neki duhovni entitet koji podrazumijeva srpski kulturni, jezički i ostale fine prostore koji nemaju granice, dio srpskoga svijeta bili bi i, recimo, štatijaznam – Beč i Čikago. I u jednom i u drugom Srba, naime, ima više nego u Crnoj Gori, na Kosovu ili u Istočnoj Bosni sa Istočnom Hercegovinom.

Ali jok. Srpski svet je klasično zapišavanje teritorije. Samo se te teritorije Srbiji, za razliku od pokušaja iz 1992, imaju pripojiti bez rata i postupno.

Srpski sveta vam je kao Lesi, Bigfut i Jeti – ali obratno. Nabrojene kreature, naime, niko nije vidio - samo neki tvrde da jesu. Srpski svet, pak, vide svi – samo neki tvrde da ne vide.

I nije, pritom, stvaranje srpskoga sveta bilo nikakva tajna. Naprotiv. Malo je šta na ovim prostorima bilo transparentnije od njegova rasta i uspostave. Da su nam tenderi tako transparentni, gdje bi nam kraj bio.

Sve se dešavalo javno, naglas i naočigled. Važni ljudi su govorili da se to pravi. Važne institucije Republike Srbije pisale su dokumente o tome. Vlade donosile odluke kojima je taj svet armiran. Samo su falile one žute table na kojima piše „u izgradnji“ i stoji crtež projekta, sa datumom do kojega će objekat biti dovršen. A mi smo to gledali i govorili: ma ne, ne može to, blefira, neće ba... Zvuči vam poznato, već ste to negdje čuli?

A da, ako vam nije mrsko, uradimo jednostavni kviz. Svega nekoliko pitanja. Je li na prostoru RS jača gravitacija Beograda ili Sarajeva? Koji su vektori meke moći Sarajeva u RS-u? A vektori meke moći Beograda? A Moskve? Jesu li u Bosni i Hercegovini jače centrifugalne ili centripetalne sile? Je li takozvana „međunarodna zajednica“ centrifugalna ili centripetalna sila? I s tim u vezi: jeste li sigurni da je „međunarodna zajednica“ protiv Milorada Dodika? Pitam jer: ako jeste, nije li postojao jednostavan način da se Dodikova moć ograniči i umanji – da Trojka, umjesto sa njim, vlast napravi sa njegovom opozicijom? Nisu se toga sjetili? Ili poštuju suverenitet BiH pa nisu željeli da utiču na suverenu volju Trojke? Dalje...

Postoji li u Bosni i Hercegovini naka strategija, ili barem ideja strategije – kako reintegrisati RS? Mislim, još neka strategija osim „neće, ne može, neće neko dat“?

Kad odgovore na ova pitanja nacrtaš, tako da svakome, pa i najglupljem, bude jasno, dobiješ šta? Mapu srpskog sveta, jarane. Eno ti ga kod Kozije ćuprije i na Trebeviću. 

Razumijem, međutim, one koji su zagledani u evropsku budućnost BiH, one čiji su pogledi usmjereni ka Briselu, Vašingtonu – tamo daleko, takoreći.

Ti ljudi, prosto, vide dalje od mene. Zna to biti kod dalekovidih ljudi bez naočara za blizinu: ne vide ono što im je ispred nosa.