Ne stišavaju se reakcije nakon izborne krađe u Srbiji u organizaciji režima Milorada Dodika, a sve pod „pokroviteljstvom“ predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.

Komentar na izborne događaje u Srbiji u posljednja 24 sata zatražli smo od politologa Davora Gjenera, izvrsnog poznavatelja prilika u regionu.

-Nakon parlamentarnih izbora u Hrvatskoj 1992. godine, koji su bili prijevremeni, zbog promjene ustavnog modela i reforme parlamenta, na kojima je HDZ osvojio 45 % glasova i 85 od 138 parlamentarnih mandata, na primjedbe opozicije o nepravilnostima na tim izborima tadašnji Tuđmanov glavni operativac, Josip Manolić cinično je odgovorio „izbore treba znati organizirati”. Poslije, kad se razišao s Tuđmanom, govorio je i o detaljima tog „organiziranja”.

Aleksandar Vučić pripada istoj onoj autoritarnoj tradiciji, koja smatra da se izbori dobivaju, ne na izborni dan na biralištima, nego prije toga, dobrom organizacijom. Ono što se događalo u Srbiji 17. decembra, „daje mu za pravo”.

Međutim, kao što 1992. u Hrvatskoj nije jedini razlog poraza liberalne i lijeve opozicije bila „organiziranost” vlasti i i izborne procedure, tako niti sad u Srbiji poraz opozicionara ne treba pripisati isključivo ugrožavanju načela slobodnih i poštenih izbora. Naravno, to ne znači da su izbori u Srbiji bili takvi, nego samo to da su uspostavljene okolnosti u političkoj areni u Srbiji pogubne za liberalnu demokraciju, a da je ugrožavanje demokratske izborne procedure možda značilo 2 do 3 % glasova „vjetra u leđa” Vučićevom režimu.

Izborni rezultat nije uopće iznenađujući, jer demokratska opozicija je jednostavno uspješno razbijena i atomizirana, a ono što se na osnovu objavljenih izbornih rezultata može činiti kao relevantna politička snaga, oko 23 % glasova za listu Srbija protiv nasilja, jednostavno nije jedinstvena i homogena, a još manje neupitno proeuropska opcija, nego fragmentirana skupina za koju se ne zna hoće li i dokle ostati homogena. S političkom retorikom u kojoj je preuzeo sve prioritete desnih proruskih radikala, Vučićev režim i nije postigao neki uspjeh time što su te političke opcije ostale izvan parlamenta, jer birači uvijek biraju one političke opcije koje daju više garancije i koje su uvjerljivije u obećanju da će ostvarivati njihove ciljeve. Jednako je s padom utjecaja postmiloševićevske Dačićeve SPS, koja je dugo u političkoj areni Srbije bila štićenik Putinove Rusije. S nekoliko poteza režim Vladimira Putina poslao je signal da u sadašnjim političkim okolnostima Vučić uživa potpuno povjerenje Moskve, pa da niti taj sigurnosni element, što je do sada bio Dačić, više nije potreban, kazao je Gjenero za „Slobodnu Bosnu“.

-Odlikovanje silovika Patruševa Vučićevom Vulinu vjerojatno je imalo veći utjecaj na ovakvo profiliranje arene, nego sva Vučićeva negativna kampanja prema SPS-u i Dačiću, odnosno taj je potez iz Putinovog unutarnjeg kruga bio najtvrđim Putinofilima signal da prihvate Vučićevu poruku o SPS-u.

Vučić sad ima posve slobodne ruke u parlamentarnoj areni, nema nikakva ograničenja. Svi „njegovi” zastupnici znaju da, iako nije formalni predsjednik SNS, o njemu sve ovisi, da je ta stranaka u Srbiji definitivno ono što je Jedinstvena Rusija u Putinovom režimu: neupitna sljedba velikog vođe, bez svoje unutarnje dinamike.

Dovođenje glasača iz BiH i s Kosova za Vučićev režim imalo je veće značenje od samog broja dovedenih glasača. Poruka je: Srpski Svet funkcionira. Čak je i poruka s glasačima s Kosova potvrda njegove koncepta, jer su glasači s Kosova glasali u Srbiji, ali s porukom da su dio političkog korpusa Srbije, dakle da je podjela Kosova samo pitanje vremena i modaliteta političkog dogovora.

Silno simboličko značenje ima i prisutnost dvojice aktera iz drugih država, tamošnjih nosilaca vlasti, Milorada Dodika, entitetskog predsjednika iz BiH, i Andrije Mandića, predsjednika parlamenta i stvarnog nosioca veto vlasti u Crnoj Gori. Poruka je jasna: entitetski predsjednik još jednom svojim sudjelovanjem u kružoku SNS-a potvrđuje da ne priznaje BiH kao državu, a da svoj entitet smatra dijelom Vučićeva Srpskog svijeta, podložnog vlasti iz Beograda, a Mandić, koji je gospodar političke procedure u Crnoj Gori i šef opcije koja je najzastupljenija u izvršnoj vlasti u toj državi, jasno poručuje da će tamošnja vlast usklađivati svoje politike s politikom vladajuće opcije u Beogradu i u „Srpskom svetu”.

Kad bi htio, Vučić bi nakon ovakvog izbornog rezultata mogao započeti ozbiljno provoditi očekivanja europskih institucija od Srbije, jer više nema ograničena niti blokada u domaćoj političkoj areni, a preostalih četrdesetak mjeseci njegova predsjendičkog mandata ionako bi prema Ustavu trebali biti kraj njegove političke karijere. Dakle, da hoće, on bi mogao sada raditi oni što je Macron u Francuskoj napravio s mirovinskom reformom, za koju nije imao potporu, ali je znao da time stvara svoje mjesto u povijesti svoje države. Isto bi mogao raditi i Vučić, da je doista državnik, u odnosu na europeizaciju Srbije. Međutim, nešto takvo ne treba očekivati, a slavlje Mandića i Dodika, ponosnog na glasove podložnika na izborima u Srbiji, govori o tome da su rezultati ovih izbora samo vjetar u leđa konceptu „Srpskog svijeta” i uvod u daljnje jačanje veza Beograda i Putinove Moskve, zaključio je Gjenero.

(M.I.)