Piše: Igor TABAK (Jutarnji list)

Utorak 16. siječnja 2024. je ujedno 692. dan rata u Ukrajini. Kraj 23. mjeseca intenzivne ruske agresije širom Ukrajine karakterizira hladno vrijeme, doduše opet s dnevnim temperaturama iznad točke smrzavanja – tako da se tijekom tjedna bilježe kiše koje bi krajem ovog tjedna opet trebale prijeći u jaki snijeg. Zato i ne čudi da posljednjih dana u Ukrajini nije bilo nerješivih manjkova struje – budući da se pojačanu potrošnju kompenziralo uvozom iz Slovačke, Rumunjske i Moldove (između gotovo 8.000 MWh te 5.000 MWh dnevno tijekom proteklog vikenda). Sve to je bio rezultat i oštećenja koja je agresor nanio dvjema ukrajinskim termoelektranama, koje se ubrzano nastoji popraviti. Za to vrijeme, iz Ukrajinskih željeznica se čulo i da je tijekom prvih 10 dana ove godine oko 60.000 ljudi pohodilo tzv. „točke nepobjedivosti“ na ukupno 94 kolodvora širom države ne bi li se ondje ugrijali, nahranili toplom hranom i lakše prebrodili hladno vrijeme.

Stanje na terenu

Posljednjih se dana širom Ukrajine bilježilo intenzivna borbena djelovanja koja dio promatrača tumači dovršetkom ruskih prestrojavanja i ojačavanja – nakon kojih se opet krenulo u intenzivnija napadna djelovanja. Na sjeveru Donbasa, koji kilometar istočno od Kupjanska, i nadalje se bilježe kopnena sukobljavanja kod Senkivke. Iako izgleda da su ukrajinska pojačanja ondje uspjela zaustaviti ruske napade, te možda i vratiti ponešto terena uz liniju fronte – težište agresorskih djelovanja nedvojbeno se pomaklo južnije. Nakon nekoliko dana borbi zapadno od poteza Svatove-Kremina, oko sela Makiivka, zadnja tri dana bilježe se iznimno aktivna ruska djelovanja zapadno od okupirane Kremine (u navali prema potezu ukrajinskih uporišta Terni-Jampolivka-Torske uz rijeku Žerebec) – gdje silinu učestalih ruskih napada u ovoj zoni dobro opisuje i činjenica da je samo ukrajinsko selo Nevske (par kilometara sjeverno od Terni) 15. siječnja bilo pogođeno s 14 protuzračnih raketa i 3 vođene zrakoplovne bombe. Navodno je slično žestoko bilo i na širim prostorima oko tamošnjeg toka rijeke Siverski Donjeck, kako na prostorima neposredno sjeverno od te rijeke prema okupiranoj Kremini (Serebrjanske šume), tako i južno od rijeke (uzduž obrambene fronte grada Siverska, od Bilogorivke, preko Verhnokamjanske pa sve do Spirne i Vesele). Oko samog okupiranog grada Bahmuta nastavljena su ruska nastojanja približavanja ukrajinskom uporištu Bogdanivka sjeverozapadno od grada, kao i borbe uz cestu O-0506 prema Časiv Jaru (i nadalje oko tamošnjeg groblja, na pola puta). Baš kao što se tamo odlučuje o kontroli uzvisina, slično je i južno od Bahmuta – gdje se borbe vode za uzvisine sjeverozapadno od Klišćivke, kao i dalje uz prugu (na prostoru sela Andriivka), te na prilazima selu Kurdjumivka (koje je i nadalje pod ruskom kontrolom). Dok nije bilo vijesti o nastavku borbi istočno od Torecka, na prilazima okupiranoj Gorlivki, tamošnje ukrajinsko uporište New York je 15. siječnja bilo pogođeno s četiri vođene zrakoplovne bombe FAB-500, koje su srušile niz stambenih zgrada i kuća. Ipak, sve ove žestoke borbe tijekom proteklih dana izgleda da su donijele tek minimalne pomake bojišnice, iako su opet vidljivo potakle bilježenje velikih dnevnih borbenih gubitaka.

Posebno je to vidljivo oko Avdiivke, gdje Rusi i nadalje nastoje napredovati u postupnom opkoljavanju ove ukrajinske tvrđave. Iako se praktično pa nije bilježilo pomaka bojišnice, ipak je bilo vijesti o ponovnom širem korištenju ruske oklopne tehnike – koju su u napadima itekako ograničavale ukrajinske kamikaza-letjelice, tako da se opet vidjelo snimke zračnih suzbijanja manjih kolona ruskih oklopnih vozila s ljudstvom. Iako se oko same Avdiivke težište ruskih napada opet pomaklo s juga ovog utvrđenog prostora (selo Severne) prema sjeveru (istočno od Novobahmutivke, sela Berdiči i Stepove) – posebno se ovoga tjedna isticalo i pokušaje ruskih napada u prostoru tamošnjeg jezera i obližnjih kuća za odmor, koji izgleda nisu imali bitnijeg učinka usprkos jakom pritisku na branitelje.

Slična se napeta situacija (ali bez neposrednih promjena bojišnice) bilježi i oko 15 km jugozapadno, na potezu ukrajinskih uporišta Krasnogorivka-Georgiivka-Pobeda-Novomihailivka, zapadno od okupiranog Donjecka. Nakon ruskog osvajanja prostora naselja Marinka, ondje agresori polagano napreduju na zapad prema Georgiivki, dok zadnjih dana opet jača i njihov pritisak na Novomihailivku – ukrajinsko uporište sada dostupno za napade sa sjevera, istoka i juga. Iako su ti položaji ukrajinskih branitelja bili donekle ojačani sustavnim protunapadima i dovlačenjem pojačanja, to nipošto nije osiguralo ovu točku bojišnice – već je tek privremeno oslabilo pritisak agresora, koji opet postupno jača. Za razliku od već spomenute šire borbene zone oko okupiranog Donjecka, koja je zadnjih dana borbeno iznimno aktivna – dalje na jug, u Zaporižju, bilježe se tek povremeni nizovi ruskih napada, koji kao da više opipavaju bilo ukrajinske obrane nego da su usmjereni na konkretne prodore uzduž čitave bojišnice. To vrijedi jednako za prostor južno od Velike Novosilke, kao i za borbenu zonu južno od Orihiva (oko Robotine i na prilazima ruskom uporištu Verbove). Ipak, posebno treba napomenuti ratište na donjem toku Dnjepra – oko ukrajinskog mostobrana u mjestu Krinki na okupiranoj istočnoj obali Dnjepra nedaleko Hersona. Ondje se ukrajinska obrana i dalje drži, dobro potpomognuta brojnim bespilotnim letjelicama i topništvom. Ipak, zadnjih se dana ondje vidio i niz uspješnih napada ruskim kamikaza-dronovima tipa Lancet na topničke sustave u dubljoj pozadini ukrajinskog mostobrana, kao i postupni povratak intenzivnih ruskih zračnih napada (posebno onih teškim vođenim zrakoplovnim bombama) – koji su ponešto oslabili nakon gubitka tri borbena aviona Su-34 prije Božića, a sada su izgleda opet itekako aktualni.

Pad ruskog AWACS-a

Budući da se još prije koji dan kvalitetu i uspjeh ruskih zračnih napada na bojišnici izričito pripisivalo vještom korištenju specijaliziranih aviona Beriev A-50 – ruskih letećih radara, pandana NATO sustavu AWACS – ne čudi šok kojeg je u kasnim večernjim satima nedjelje 14. siječnja izazvala ukrajinska objava o uspješnom rušenju dalekometnog radarskog zrakoplova A-50U, kao i ponešto manje rijetkog i nezamjenjivog resursa – zračnog centra za upravljanje i koordinaciju u obliku aviona Il- 22M11 u Priazovlju. Samo koji sat kasnije nastavilo se navoditi gubitak A-50, aviona kakvog su Rusi na početku agresije na Ukrajinu imali tek desetak (uz tešku izgradnju ikakvih dodatnih), dok se za Il- 22M11 saznalo kako je bio tek ozbiljnije oštećen – da bi onda takav uspio sletjeti na ruski civilni aerodrom Anapa u Krasnodarskom kraju, oko 200 km jugoistočno od zone napada, o čemu su uskoro na društvenim mrežama svjedočile i slike oštećenog stražnjeg kraja te letjelice.

Iako su ukrajinski izvori od početka objavili uspješni napad na ruske avione, kakvi se standardno drže dobrano van dometa ukrajinske protuzračne obrane – ostalo je jasno da su ti ciljevi u najboljem slučaju bili na samom rubu dometa PZO sustava MIM-104 Patriot. Zato i nije čudilo da se u ruskim izvorima itekako nagađalo o nekom drugom uzroku čitave situacije, od priča o specijalno naoružanoj ekipi britanskih (!?!) komandosa u ruskom zaleđu, pa sve do teorije o „prijateljskoj vatri“ ruske protuzračne obrane – što je verzija koja je idućih dana i prevladala. Kako bilo da bilo, ostaje činjenica da je jedan iz male ruske flote aviona A-50U izgubljen (s barem 11 stručnjaka koji su činili njegovu posadu), dok je Il-20M11 teško oštećen i vjerojatno za duže vrijeme izbačen iz službe (uz određene žrtve među njegovom posadom, budući da se odmah po slijetanju iz letjelice navodno tražilo medicinsku i vatrogasnu pomoć). Ovaj gubitak rijetke i vrlo bitne zrakoplovne tehnike – za koju se pretpostavlja da će dodatno dobiti na važnosti s pristizanjem borbenih aviona F-16 u Ukrajinu, u dijelu ukrajinskih službenih izvora opisalo se ironijom: „(…) možemo napomenuti da smo unaprijed upozorili na nepovoljne borbene vremenske uvjete za zrakoplovstvo (Ruske Federacije) u južnom smjeru“, a tek treba vidjeti hoće li se (i kako) čitava ta situacija odraziti na razna ruska djelovanja nad Ukrajinom. Naime, podsjetimo da se početkom studenog prošle godine ruska strana posebno hvalila i operativnim povezivanjem senzora u avionu A-50 s protuzračnim sustavom S-400, radi jačanja brzine te preciznosti zračne obrane agresora od postojećih ukrajinskih borbenih aviona naoružanih raznim zapadnim raketama.

Zračni napadi

Dok se zadnjih dana nastavilo ustrajno bilježiti ukrajinske uzvratne napade po ruskom Belgorodu, gradu smještenom nekoliko desetaka kilometara sjeverno od Harkiva, rano jutro u subotu 13. siječnja obilježio je još jedan veliki ruski zračni napad po Ukrajini. Više od 40 iskorištenih oružja predstavilo je paletu ruskog naoružanja – 3 kamikaza-drona Shaheed-136/131 lansirana iz oblasti Kursk u Rusiji, 7 raketa protuzračnog sustava S-300/S-400 u balističkom modu napada na kopnene ciljeve ispaljenih iz Belgoroda, 6 hipersoničnih raketa Kh-47M2 „Kindžal“ s aviona MiG-31K iz regije Tambov, 12 krstarećih raketa Kh-101/555/55 sa strateških bombardera Tu-95MS s Kaspijskog mora, 6 raketa Kh-22 s bombardera Tu-22M3 iz regije Brijansk, 2 proturadarske rakete Kh-31P s aviona Su- 35 iz okupirane Hersonske oblasti, te još 4 vođene rakete Kh-59 s dva borbena aviona Su-34 iz regije Brijansk u Rusiji. Od svega toga je izgleda srušeno tek 7 raketa Kh-101/555/55 i još jedna Kh-59 – dok su ukrajinski izvori neuobičajeno tvrdili kako je još dvadesetak ruskih zračnih oružja (među njima i tri „Kindžala“) promašilo ciljeve bilo radi loše kvalitete naoružanja bilo zahvaljujući nekim sredstvima ukrajinskog elektroničkog ratovanja. Dok su tom prilikom i poljske Zračne snage opet digle borbene avione ne bi li štitili pogranični zračni prostor, izgleda da se barem dio ruskih raketa probio do ukrajinskog grada Dnipro (više nizova eksplozija), te gradova Kropivnitski, Kremečuk i Černihiv. Osim toga, tog se dana bilježilo i štete na termoelektranama kod Šostke (regija Sumi) i Kurahiva (Donjecka oblast) – dok su ruski službeni izvori kao opće mete napada naveli „objekte vojno-industrijskih kompleksa Ukrajine, koji proizvodi projektile 155, 152 i 125 mm, barut i bespilotne letjelice“. Ujedno se tijekom dana s tri balističke rakete gađalo i grad Vovčansk u Harkivskoj oblasti, gdje je navodna meta prema ruskim navodima bilo „skladište streljiva 113. brigade teritorijalne obrane“, dok se pod napadom u skloništu na prostoru Kijeva našao i novi francuski ministar vanjskih poslova Stéphane Séjourné – koji je drugi dan nakon imenovanja krenuo u svoj prvi službeni posjet ratnoj Ukrajini.

Zauzvrat se dvjema raketama gađalo ruske ciljeve u okupiranom Berdjansku, baš kao i ciljeve u Belgorodskoj i Krasnodarskoj oblasti Ruske Federacije bespilotnim letjelicama, da bi nedjelju 14. siječnja opet otvorili uzvratni ukrajinski napadi po oblastima Kursk i Belgorod u Rusiji. Na to su agresori tijekom ranog popodneva s dvije rakete gađali Mirgorod u Poltavskoj oblasti, pogodivši tamošnja stambena naselja, do bi ukrajinska protuzračna obrana predvečer srušila i još jednu rusku krstareću raketu Kh-59 kod Krivog Riha. Zato se oko ponoći na ponedjeljak 15. siječnja čulo o ruskom rušenju 3 balističke rakete Točka-U na sjeveru oblasti Kursk, u okrugu Fatež – no napomenimo kako su pojedini ruski službeni izvori metom tih raketa navodili nuklearnu centralu Kursk (oko 37 km zapadno od grada Kurska), iako je zona njihova navodnog rušenja dobrih 50 km dalje na sjever. Istog tog ponedjeljka se prvo bilježilo ukrajinske napade na Belgorod (granatiranje te barem 5 bespilotnih letjelica), a onda i rušenje već tradicionalne jedne ruske rakete Kh-59 iznad regije Dnjepropetrovsk, da bi onda u noći na utorak 16. siječnja stigle i vijesti o nizu ukrajinskih bespilotnih letjelica u napadu kako opet na Belgorod, tako i na Voronjež (navodno srušeno 5 dronova i presretnuto njih još 7) – gdje se spominjalo petnaestak eksplozija te manje štete na pojedinim stambenim zgradama.

U trenutku pisanja ovog teksta, u večeri s utorka na srijedu, Ukrajina je ponovno bila pod zračnom uzbunom zbog nekoliko skupina bespilotnih letjelica Shaheed-136/131 koje su se kretale u različitim smjerovima, ali i zbog mogućnosti napada balističkim projektilima.

Ukrajina i Davos

Dok su rakete padale po Ukrajini, u švicarskom Davosu je najprije u nedjelju 14. siječnja bio održan četvrti po redu međunarodni sastanak o ukrajinskoj „Formuli mira“, i to na razini savjetnika za nacionalnu sigurnost i vanjsku politiku. Tom je skupu održanom pod supredsjedanjem Ukrajine i Švicarske prisustvovala 81 država i međunarodna organizacija – doduše ne i Kina, koju se željno pozivalo (baš kao i na prethodni takav skup, održan na Malti krajem listopada prošle godine). Uz napomene kako Ukrajina ne može pristati na ikakvo zamrzavanje postojećeg sukoba, naglasak je bio na pet točaka ukrajinske "Formule mira" (povlačenje ruskih trupa, ponovna uspostava pravde, ekološka sigurnost, sprječavanje eskalacije i ponavljanja rata, te potvrda završetka rata), dok se radilo još i na temama sigurnosti hrane te humanitarnim pitanjima. Naime, ukrajinski predstavnici istaknuli su postignuće otvaranja privremenog pomorskog koridora preko Crnog mora – kojim je izvezeno preko 15 milijuna tona robe, od čega 10 milijuna tona poljoprivrednih proizvoda. Uz to, pozvana je međunarodna zajednica da pomogne u organiziranju povratka ilegalno deportiranih Ukrajinaca – od kojih je do sada vraćeno tek 517 djece i 2.828 odraslih (među kojima samo 150 civila). Ujedno se predložilo i osnivanje međunarodne radne skupine na razini ministara obrane i savjetnika za nacionalnu sigurnost koja bi zajednički razradila mehanizam za povlačenje ruskih trupa iz Ukrajine, države koja povratak na svoje granice iz 1991. godine smatra strateškim ciljem. No, dok se Švicarska kao supredsjedatelj skupa zalagala za uključivanje i Rusije u ove razgovore („Na ovaj ili onaj način, morat ćemo pronaći put do Rusije“) – iz te iste Ruske Federacije čitav se skup opisalo tek „razgovorom radi razgovora“ koji „ne može biti usmjeren na postizanje rezultata“. Još je zanimljivije bilo čuti stav ruskog Ministarstva vanjskih poslova kako se zapadne zemlje „ako žele pregovore o Ukrajini, moraju prestati naoružavati“ – jer bi, valjda, za Moskvu one bile bolje praznih riječi, kompletno nespremne na ikakav ozbiljan odgovor zadnjih godina demonstriranoj ruskoj agresivnoj politici. Zaključno, na marginama ovog skupa delegacija iz Ukrajine započela je pregovore i sa dužnosnicima iz Rumunjske o budućem sklapanju bilateralnog sigurnosnog sporazuma između ove dvije države – po uzoru na nedavno sklopljen takav sporazum s Velikom Britanijom. Rumunjska je ukupno deveta država s kojom se polagano kreće u takve pregovore, koji za sada traju s ukupno 6 država (SAD; Njemačka; Italija; Francuska; Kanada i Poljska).

Samo dan kasnije, u ponedjeljak 15. siječnja, u Švicarsku je stigao i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ne bi li prvo održao susrete s vrhom vlasti u Švicarskoj, a onda od 16. siječnja sudjelovao i u radu Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu. Pri tome, za Zelenskog se tu nametalo nekoliko glavnih tema, i to: povratak djece deportirane u Rusiju, sankcije i traženje mehanizma za uporabu zamrznute ruske imovine, humanitarno razminiranje, financijska potpora obnovi Ukrajine, te predstojeće euroatlantske integracije Ukrajine.

Muke po poljoprivredi

Dok su mnogim EU i NATO političarima puna usta podrške Ukrajini i rada na integraciji te države u okvire ove dvije međunarodne asocijacije – bitno se tiše spominje činjenica kako i dalje traju blokade prometa ukrajinskih proizvoda na kopnenim granicama s Poljskom (a povremeno i Slovačkom, Mađarskom i Rumunjskom). Nakon što je dio blokada u Poljskoj bio otklonjen krajem 2023. godine, poljski poljoprivrednici su pojedine blokade obnovili u prvom tjednu nove 2024. godine – dozirajući protok kamionskog prometa po volji i zapravo mimo EU-propisa. Dok Europska komisija traži prekid embarga na poljoprivredne proizvode iz Ukrajine, koji na granici blokira tisuće kamiona, čak su i novi poljski ministri itekako suzdržani po pitanju režima slobodne trgovine EU i Ukrajine.

Još se prije desetak dana čulo kako će poljski ministar poljoprivrede i ruralnog razvoja sa poljoprivrednicima potpisati sporazum s tri točke (subvencije za kukuruz od milijun zlota, stabilizaciji poreza na razini iz 2023. i jeftinijim kreditima u vrijednosti 2,5 milijarde zlota) – ostalo je otvoreno pitanje proširenja zabrane uvoza još i na meko voće, šećer, alkohol, med, koncentrat jabuke, jaja te meso peradi iz Ukrajine. Naime, iz Poljske se tvrdilo kako je liberalizacija trgovine s Ukrajinom uvedena nakon početka rata zapravo imala „kontraproduktivan učinak“ – dok bi liberalizaciju trebalo izvoditi postupno, prateći približavanje Ukrajine poljoprivrednim standardima i zakonima EU. No, kako se iz Bruxellesa odbilo produžiti embargo i na ukrajinsko žito – prethodne poljske vlasti nisu ni sudjelovale u pregovorima oko „Koordinacijske platforme EU“ unutar koje se o ovim temama navodno aktivno razgovara, a u tišini se ostavilo i razne povremene blokade na granici, koje su zadnjih mjeseci bile itekako štetne (kako za Ukrajinu, tako i za EU i njene pojedine članice).

Dok tisuće kamiona i dalje stoji na granici, iz Poljske se čulo kako je prošla vlast pokušala „odigrati antiukrajinsku notu u posljednjim mjesecima predizborne kampanje“, što Donald Tusk ne planira dopuštati – dok tu ujedno postoji i „druga dimenzija odnosa“ koja uključuje i interese Poljske. Zato su jučer ministri poljoprivrede Bugarske, Poljske, Rumunjske, Slovačke i Mađarske poslali zajedničko pismo Europskoj komisiji u kojem traže uvođenje carina na uvoz ukrajinskog žita „zbog nelojalne konkurencije“ kojom su njihovi poljoprivrednici pretrpjeli značajne gubitke nakon što je EU prošle godine suspendirala uvozne kvote i carine na žito iz Ukrajine. U tom svjetlu, iako su danas na temelju dogovora poljskih prijevoznika s Vladom bile prekinute blokade kontrolnih točaka Krakivets- Korchova i Rava-Ruska-Grebenne na granici Poljske i Ukrajine, organizatori dosadašnjih prosvjeda već prijete kako će se zastoji obnoviti u ožujku ako do onda ne bude trajnijeg dogovora o spornim pitanjima.