Prema posljednjoj rang listi vojnih snaga u svijetu, koju svake godine radi američki Global firepower, najjača vojna sila u regionu Zapadnog Balkana je Srbija koja je zadnjih godina zabilježila veliki skok u naoružanju i nalazi se na 56. mjestu, dok su iza nje Hrvatska (66. mjesto), Albanija (90), Sjeverna Makedonija (110), Bosna i Hercegovina (116) Crna Gora (129) i Kosovo (135). Zanimljivo je da je do prije samo nekoliko godina, 2017, Hrvatska imala najjaču vojsku koja je tada bila na 68. mjestu.

Piše: Dženana Karup Druško

U situaciji sukoba na Balkanu…

U aprilu prošle godine Vlada Hrvatske je zapovjednicima svoje vojske poručila da kažu šta im je potrebno i da ne razmišljaju o cijeni, a Ministarstvo odbrane Hrvatske planira da do 2026. godine kupi naoružanja, municije i opreme u vrijednosti od 3,8 milijardi eura.

Po bivšem ministru odbrane Albanije Fatmiru Mediu Srbija na naoružanje godišnje troši tri posto svog budžeta što je oko 1,4 milijarde svake godine, a po njemu nije samo zabrinjavajuće što Srbija mnogo troši na naoružanje nego i izvor te vojne opreme – strateški

savezi Srbije s Rusijom i Kinom. Za Mediu je pozitivna vijest da Amerika u tom pogledu podržava Kosovo, ali u “situaciji sukoba na Balkanu“ smatra da Albanija nije odigrala pozitivnu ulogu osnaživanjem osovine s Beogradom i izostavljanjem osovine s Kosovom.

 Na vijest od prije nekoliko dana (11. januar) da su SAD odobrile Prištini da kupi američki sistem Javelin u vrijednosti od 75 miliona dolara, za Srbiju je bilo “veliko razočarenje“ dok je Moskva to najoštrije osudila tvrdeći da se time povećava destabilizacija Balkana, i podrivaju norme međunarodnog prava, jer SAD time “naoružavaju ilegalne paravojne strukture na Balkanu“.

 Američki paket Kosovu, prema pisanju njemačkog Frankfurter Allgemeine Zeitunga,

uključuje 250 komada protivtenkovskog oružja i “slanje instruktora za upotrebu i održavanje tog oružja koje se u Ukrajini pokazalo kao efikasno protiv ruskih tenkova i drugih oklopnih vozila“, a “prema američkom saopćenju, ta prodaja je u interesu Sjedinjenih Država, jer bi ojačala odbrambenu sposobnost evropske partnerske države. Prodaja će omogućiti Kosovu da očuva svoj teritorijalni integritet.“

Frankfurtski list podsjeća da je Aleksandar Vučić “nedavno istakao da je srpska vojska jedna od najjačih na Balkanu. Ukazao je na veliki broj tenkova koje je njegova zemlja dobila od Rusije prije ruskog napada na Ukrajinu, a najavio je da će Beograd i dalje kupovati oružje, posebno iz Kine, naročito borbene avione, dronove i protivvazdušne sisteme. U Srbiji se planira i ponovno uvođenje obaveznog služenja vojnog roka, koji je ukinut 2011. godine.“ U tekstu se ukazuje i da “posebno na Kosovu i u Bosni i Hercegovini, vlada neizvjesnost oko buduće američke politike u regionu, i to ne samo zbog moguće pobjede Donalda Trampa na predsjedničkim izborima u SAD. To je tako i zato što je Srbija masovno unaprijedila svoje oružane snage otkako je Vučić preuzeo vlast u Beogradu. Naoružavanje je praćeno masovnom revanšističkom retorikom u provladinim medijima.“

Militarizacija Srbije i demilitarizacija BiH

Ozbiljno naoružavanje Srbije, iako ona sebe deklarira kao neutralnu a naoružavanje pravda “odvraćanjem“, očito je dovelo do svojevrsne “trke u naoružanju“ na Balkanu koje se prije može objasniti ratovima 90-tih i ulogom koju je Srbija imala u njima, nego militarizacijom koja je zahvatila cijeli svijet zadnjih godina, pogotovo nakon ruske agresije na Ukrajinu što je ozbiljno narušilo globalnu sigurnost.

Aneks 1-B Dejtonskog mirovnog sporazuma sadržavao je upute za subregionalnu kontrolu naoružanja, kao i da će sve strane (Srbija, odnosno tadašnja Savezna Republika Jugoslavija, Hrvatska, BiH) postići sporazum o izbalansiranim nivoima naoružanja i ograničenjima brojnosti vojske. Slijedom toga u Firenci je 14. juna 1996. godine pod okriljem i koordinacijom OSCE-a potpisan Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja s ciljem da se ustanoviti ograničenje raspoloživih sredstava naoružanja, tenkova, artiljerije, oklopnih borbenih vozila, borbenih aviona, borbenih helikoptera, i sl. Cilj sporazuma bio je da se spriječi nova trku u naoružavanju u regiji i time smanjili rizik od izbijanja novih oružanih sukoba.

Sporazum je 2006. i 2008. godine imao dvije promjene vezane za uspostavu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine (jedinstvenu odbrambenu strukturu) i podjelu prava i obaveza između Republike Srbije i Crne Gore (nakon osamostaljivanja i nezavisnosti Crne Gore. Onda je početkom decembra 2014. godine u Baselu potpisan amandman na Sporazum kojim punu odgovornost za regionalnu stabilnost i kontrolu naoružanja preuzimaju države potpisnice. U ime Bosne i Hercegovine potpis je stavio njen tadašnji ministar spoljnih poslova – Zlatko Lagumdžija. Od tada svjedočimo sve bržem naoružavanju Srbije i sve većim opstrukcijama i blokadama predstavnika Republike Srpske za bilo kakvo opremanje i modernizaciju Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, uz zahtjeve, opet iz RS-a, za njihovim ukidanjem uz objašnjenja da su OS nepotrebne Bosni i Hercegovini (Dodik, 2021), ili njihovim svođenjem na nivo civilne zaštite.

Posljednje zahtjeve Ministarstva odbrane BiH za povećanjem budžeta, ne da je ministar finansija (iz SNSD-a) odbio, nego je prokomentirao: ”Nisam vojni ekspert, ali podsjetit ću kolege iz Ministarstva odbrane da BiH graniči s Hrvatskom i Crnom Gorom, koje su NATO članice i Srbijom. Ako nam trebaju ovoliki novci za naoružanje, je li BiH planira da napadne Srbiju ili NATO članice? Nikad neću prihvatiti budžet u kojem su ovo prioriteti.“

“Srpski svet“

Pišući o naoružavanju Srbije zagrebački portal Index je podsjetio na upozorenja švedskih ministara upućena građanima da bi moglo doći do rata u Švedskoj jer je svijet je postao opasniji nego što je bio prije samo godinu dana. Na pitanje šta bi ministri trebali govori javnosti u Hrvatskoj ovaj portal navodi: “U BiH Dodik uporno najavljuje proglašenje samostalnosti Republike Srpske i pripojenje Srbiji. U Crnoj Gori na vlast su došle prosrpsko-ruske stranke. Čak i Orban svako malo pokazuje kartu Velike Mađarske do Jadrana. Nekadašnji srpski ministar obrane i donedavni šef Bezbedonosno-informativne agencije Aleksandar Vulin daje izjave za državnu agenciju Srna da se srpski svet stvara i da proces ujedinjenja ne može biti zaustavljen.“  

Srbija je od decembra 2006. godine članica Partnerstva za mir – NATO program koji podrazumijeva suradnju sa Alijansom u kome je 2006. godine bila i Rusija. Međutim, samo godinu kasnije Srbija je proglasila svoju vojnu neutralnost što joj, po tvrdnjama Vučićeve vlasti, omogućava vojnu kooperaciju i sa Istokom i sa Zapadom, preciznije rečeno sjedenje na dvije stolice.

Godine 2007. usvojena je Rezolucija Narodne skupštine o zaštiti suvereniteta, teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka Republike Srbije u kojoj se, član 6, navodi: “Zbog ukupne uloge NATO-a, od protivpravnog bombardovanja Srbije bez odluke Saveta bezbednosti do Aneksa 11 odbačenog Ahtisarijevog plana, u kome se određuje da je NATO ’konačan organ’ vlasti u ’nezavisnom Kosovu’, Narodna skupština donosi odluku o proglašavanju vojne neutralnosti Republike Srbije u odnosu na postojeće vojne saveze do eventualnog raspisivanja referenduma na kojem bi se donela konačna odluka po tom pitanju.”

Rezoluciju Srbije slijedila je 2017. godine Rezolucija o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti Republike Srpske, koja po svom sadržaju, načinu donošenja, ciljevima i stavovima predstavljaju cjelinu s Rezolucijom Srbije. Naime, prema članu 5 te rezolucije “Republika Srpska je opredijeljena da svaki budući status koordiniše sa Republikom Srbijom kao potpisnicom Dejtonskog sporazuma. U skladu s tim Narodna skupština Republike Srpske donosi odluku o proglašavanju vojne neutralnosti Republike Srpske u odnosu na postojeće vojne saveze do eventualnog raspisivanja referenduma u Republici Srpskoj na kome bi se donijela konačna odluka o tom pitanju.” Na ovu rezoluciju koja nema ustavni legitimitet a za odbranu i sigurnost su nadležne državne institucije a ne entiteti, na koju se Milorad Dodik i danas poziva, nikad nije reagirala ni jedna nadležna institucija u BiH, kao ni OHR ili PIC.

U pozadini “neutralnosti“ Srbije i Republike Srpske bio je ruski plan B-4 – stvaranje ruske enklave na Balkanu kroz uspostavu četiri “neutralne“ države Srbiju,  Crnu Goru, Makedoniju i Bosnu i Hercegovinu koje su pod krinkom neutralnosti trebale ostati izvan NATO-a. Za realizaciju ovog plana bio je zadužen Sergej Železnjak, koji se hvalio da je uspio

osigurati potpisivanje 16 deklaracija i memoranduma sa 10 partija iz Srbije, Crne Gore, Makedonije i BiH, uključujući i entitet Republiku Srpsku iz Bosne i Hercegovine, odnosno osigurati podršku Milorada Dodika. Ruska Duma je 22. juna 2016. godine u svome obraćanju pozdravila suglasnost političara “Balkanske četvorke” koja bi, kako je tada istaknuto, trebala da postane “temelj arhitekture regionalne bezbjednosti”. Plan je propao ulaskom Crne Gore i Sjeverne Makedonije u NATO nakon čega Dodik postaje najistureniji ruski igrač na Balkanu a pritisci na Bosnu i Hercegovinu se povećavaju kroz brojne političke i sigurnosne krize s dugoročnim ciljem destabiliziranja NATO i Evropske unije na Balkanu.

Putinove zastave i Noćni vukovi u Banja Luci

Komentirajući za Kurir informaciju da je Srbija najveća vojna sila na Balkanu i da SAD isporučuju raketni sistem Kosovu vojnopolitički analitičar Vlade Radulović je izjavio: “Može se to nama sviđati ili ne, ali činjenica je da su oni sve vreme pakovali fascikle i slali Vašingtonu govoreći: Evo vidite, oni imaju kampanju Kad se vojska na Kosovo vrati, pa se spremaju, pa sad su kupili iz Kine ovo, pa čekaju uz Rusije ono. Onda ste na kraju imali onu situaciju sa Putinovim zastavama u Banjaluci i noćnim vukovima…“

Odgovor Aleksandra Vučića na američko naoružavanje Kosova bio je da će Srbija ove godine potrošiti blizu 740 miliona eura za nabavku vojne opreme: “Videćete da će ovo biti godina u kojoj ćemo se najbolje, najbrže i najsnažnije opremati". Nekoliko dana kasnije (15. januara) potpredsjednik Vlade Hrvatske i ministar odbrane Ivan Anušić u Saboru je rekao da je pokrenut projekt povratka vojske u Baranju gdje se planira dovršetak obnove kasarne u Belom Manastiru do kraja 2026. godine, u kojoj će biti smješteno između 650 i 850 pripadnika elitnog bataljona Hrvatske vojske Sokolovi. U Baranji će biti raspoređena i borbena tehnika M2A1 ODS “Bradley“, a prvi kontingent od 22 vozila stigao je iz SAD u riječku luku početkom decembra prošle godine. Nije malo onih koji su ovaj potez Hrvatske prokomentirali kao izlazak Hrvatske vojske na granicu sa Srbijom.

S druge strane po Kurtu Bassuenere, višem stručnom suradniku u Savjetu za politiku demokratizacije u Berlinu, slanjem protivtenkovskih raketa Kosovu Sjedinjene države poslale su jasnu poruku zvaničnom Beogradu – ne smatraju ga pouzdanim partnerom.

I potezi Hrvatske, koja je članica NATO-a, i američko naoružavanje Kosova, mogu se posmatrati kroz evropsko jačanje “fronta“ prema Rusiji, odnosno izoliranje Srbije kao najjačeg i najodanijeg ruskog partnera na Balkanu, ili kako je rekao ministar spoljnih poslova Britanije – proxija Rusije. Posmatrano iz ovog ugla jasno je da su uloga američkog i britanskog ambasadora u Beogradu da diplomatski nastupaju prema Vučiću, kao što uostalom i Vučić nastupa prema njima godinama pričaju da je “neopredjeljen“ – na strani Rusije. Čini se da su američko-diplomatski predstavnici na Balkanu napokon raskrinkali Vučića i njegovu politiku i počeli ga tući njegovim oružjem – pričaju ono što on želi čuti, dok rade nešto potpuno drugo.

Osim zadnjih poteza SAD-a i Hrvatske u regionu podsjetimo da je Srbija okružena članicama NATO-a koji je uz to prisutan i u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, što upućuje da su Vučićeve poruke o naoružavanju Srbije prvenstveno političke s ciljem zastrašivanja susjeda, odnosno podrške retrogradnim srpskim snagama na Kosovu, u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Međutim, i oni i Vučić zaboravljaju da ovo nisu devedesete i da se ne može ponoviti ono što je Milošević radio s JNA, pogotovo ne oslabljena Srbija (bez Crne Gore i Kosova) okružena NATO-om. Koji bi morao reagirati, ne zbog neke naklonosti prema malim balkanskim državama, nego zbog straha od eskalacije sukoba na Balkanu i još jačeg uplitanja Rusije čime bi se Evropa našla u sigurnosno opasnom okruženju, ali i pokazala da nema snagu nositi se s Rusijom.

Upravo zbog toga trenutno su najveći pritisci na BiH i otvorena ruska i beogradska podrška politici Milorada Dodika s ciljem narušavanja sigurnosti i destabilizacije NATO-a i EU na Balkanu. Nije prvi put u historiji da se Rusija preko balkanskih Srba obračunava sa Zapadom, a ne bi bilo ni prvi put da Beograd za svoje planove žrtvuje Srbe u Bosni i Hercegovini. Nažalost zbog hrvatske i bošnjačke politike u BiH Dodik u ovoj utakmici trenutno vodi, a cijenu plaćaju građani koji zbog Dodikovih prijetnji žive u strahu od novih sukoba. Uklanjanje Milorada Dodika s političke scene je uklanjanje trenutno najveće ruske sigurnosne prijetnje na Balkanu.

TRKA U NAORUŽANJU NA BALKANU I ODVRAĆANJE: Je li se Vučiću gomilanje oružja obilo o glavu – okružen je NATO-om, Hrvatska izvodi vojsku na granicu a Amerikanci naoružavaju Kosovo je izrađen/a uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Sadržaj TRKA U NAORUŽANJU NA BALKANU I ODVRAĆANJE: Je li se Vučiću gomilanje oružja obilo o glavu – okružen je NATO-om, Hrvatska izvodi vojsku na granicu a Amerikanci naoružavaju Kosovo je isključiva odgovornost Slobodne Bosne i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarsvta vanjskih poslova Kraljevine Norveške.