Kada je 23. decembra prošle godine, koristeći svoje pravo kao država potpisnica Konvencije o genocidu, Republika Južna Afrika u jeku napada Izraela na Gazu, podnijela Međunarodnom sudu pravde tužbu protiv Izraela tvrdeći da su “izraelska djela i propusti genocidnog karaktera, jer su počinjeni s potrebnom specifičnom namjerom da unište Palestince u Gazi kao dio šire palestinske nacionalne, rasne i etničke skupine“, to je izazvalo mnoge reakcije i još jednom pokazalo duboku polarizaciju svijeta oko dešavanja u Gazi jer je veliki broj zemalja, uključujući SAD, Evropsku uniju i Veliku Britaniju dao podršku Izraelu za obračun s Hamasom nakon njihove akcije 7. oktobra 2023. godine.

Piše: Dženana Karup Druško

U osvetničkom pohodu Izraela svakih 10-ak minuta ubijano je jedno dijete, a ubijeno je ukupno više od 25.000 Palestinaca što je izazvalo proteste širom svijeta, među kojima i građana Zapada koji su protestirali protiv svojih vlada koje su ne samo podržavale Izrael nego mu slali i naoružanje.

Sve ovo davalo je dodatnu težinu i važnost tužbi, koja je s jedne strane poprimila geopolitičke razmjere jer je po mnogima predstavljala i svojevrsni sukob Globalnog zapada sa (slabijim, siromašnim) Globalnim jugom, a s druge strane Međunarodni sud pravde, koji se na neki način našao između Zapada i Juga (ili Istoka), zbog očekivanja onog dijela čovječanstva koji je protestirao protiv zločina u Gazi, svojom odlukom koja prevazilazi i granice Gaze slao je poruku: da li je u današnjem svijetu, uz ovakve geopolitičke okolnosti, dozvoljeno pojedinim državama da pravdajući se pravom na odbranu čine zločine, ili ne. Odbacivanje tužbe bilo bi katastrofalno po cijelo čovječanstvo, zbog toga je njihova odluka pogotovo u ovom trenutku od historijske važnosti i daje nadu i svjetlo za budućnost cijelog svijeta koji se velikom brzinom militalizira, dok se čak i u  Evropi čuju ratni bubnjevi.

U svemu nije nevažna činjenica da su međunarodni sudovi subjekti međunarodnog prava, ali i međunarodne sigurnosti od čijih odluka ponekad direktno zavisi ljudska sigurnost – što su pravednije odluke međunarodnog suda, ljudi se osjećaju sigurnijim.

Historija će vam suditi

Da sudijama nije bilo nimalo lako donijeti odluku u postojećem političkom kontekstu oko napada na Gazu svjedoče reakcije koje su uslijedile nakon podnošenja tužbe. Podsjetimo, iz Bijele kuće su tužbu Južne Afrike kritizirali kao “neosnovanu“ uz tvrdnje da nije zasnovana na činjenicama, a protiv tužbe su se oglasile i Njemačka i Velika Britanija, dok je nakon prvobitne otvorene podrške Izraelu (nakon čega je bila izložena brojnim kritikama) šefica Evropske komisije Ursula von der Leyen mudro ćutala. Jedina članica Evropske unije koja je podržala tužbu protiv Izraela je Slovenija. Belgija je izrazila razumijevanje, Španija se suzdržavala, a Irska koja je u EU bila jedan od najvećih kritičara Izraela, smatrala je da je tužba, ipak, korak predaleko.

Nakon tužbe, uslijedile su i brojne informacije u raznim medijima o Južnoj Africi, njihovim vezama s Rusijom, ali i Hamasom i da ne problematiziraju njihove zločine nad izraelskim civilima, te da bi prihvatanje tužbe i bilo kakva odluka protiv Izraela bila poruka Hamasu i sličnim organizacijama da mogu napadati države a da one nemaju pravo da se brane. Tužba je povezivana i s izborima u Južnoj Africi i pokušajima da se ovim koristi Mendelino naslijeđe, koji je uvijek podržavao Palestinu, za novu pobjedu Afričkog nacionalnog kongresa (vodi ga njegov unuk) koji je i sad na vlasti a koji su povezali s kriminalom i korupcijom. Uz to je primijećeno da u Africi, pa i Južnoafričkoj Republici, jača islam brojnim prelascima s kršćanstva koje se sve više vidi kao religija kolonizatora, dok se islam počinje gledati kao religija otpora.

Nema sumnje da ovo zadnje ima veze s činjenicom da su tužbu Južne Afrike podržale Organizacija islamskih zemalja, među kojima su Saudijska Arabija, Iran, Pakistan i Maroko,  a podršku su dale i Malezija (pozivajući na nezavisnu palestinsku državu “zasnovanu na granicama prije 1967. godine, s Istočnim Jerusalemom kao glavnim gradom”), Turska, Jordan, Bolivija (kao prva latinoamerička država), Maldivi, Namibija, Pakistan.

Iz Izraela su, očekivano, na tužbu uslijedile brojne žestoke reakcije. Tako je Eylon Levy južnoafričkim liderima poručio: “Istorija će vam suditi, i ona će vam suditi bez milosti“, a Izraelci će se boriti protiv ovog slučaja, rekao je Levy, “kako bi raspršili apsurdnu krvnu klevetu Južne Afrike“. Po objašnjenju koje je dao BBC krvna kleveta je termin koji se koristi za opisivanje antisemitskih lažnih optužbi protiv jevrejskih zajednica o puštanju krvi, koje potiču iz Evrope u srednjem vijeku. (S kojom Palestinci kao ni Južna Afrika očito nemaju ništa, nego Evropa, čime se očito željelo utjecati na savjest Evropljana zbog njihove prošlosti kako bi Izraelu dali bezuvjetnu podršku bez obzira na to šta oni danas radili.)

Gaza, groblje za djecu

Tužbu je pred Sudom ispred JAR-a zastupao tim pravnika u kome je bila i dr. Adila Hassim koja je istakla kako se djela opisana u tužbi temelje na obrascu ponašanja Izraela koji jasno ukazuje na genocidne namjere, u prvom redu korištenjem izrazito razornog i ubojitog oružja koje izaziva štete enormnih razmjera, kao i snajperskim gađanjem civila, naglašavajući da u Gazi ne postoji sigurno mjesto: “Izrael prvo određuje tzv. sigurne zone za civilno stanovništvo u Gazi, da bi nakon toga krenuli s bombardiranjima tih mjesta. Palestince u Gazi lišavaju osnovnih potreba: hrane, vode, zdravstvene zaštite, goriva, sanitarnih uvjeta i komunikacija. Razaranjem infrastrukture, palestinskih domova, škola, džamija, crkvi, bolnica…”, ističući veliki broj ubijene i ozlijeđene djece, kao i djece koja su ostala bez roditelja. Govorila je i o tome kako Izrael blokira svaki vid humanitarne pomoći za Gazu pri čemu “nitko nije pošteđen izraelskog bombardiranja i napada. Čak ni novorođenčad. Šefovi UN-a opisali su to kao groblje za djecu“.

Tembek Ngcukaitobi podsjetio je Sud da je 15 specijalnih izvjestitelja UN-a i 21 član UN-ove radne skupine upozorilo da je ono što se dogodilo u Gazi genocid. U nastavku svog izlaganja citirao je državne dužnosnike Izraela koji u svojim izjavama nisu krili genocidne namjere, a izražavali su želju za uništenjem stanovnika Gaze, kao i njezino i potpuno uništenje.

Govoreći u odbranu Izraela pravni savjetnik izraelskog Ministarstva vanjskih poslova Tal Backer, već u uvodu je naglasio da su “akcije Izraela u Gazi činovi samoodbrane nakon Hamasovog napada 7. oktobra. Nemoguće je razumjeti oružani sukob u Gazi bez razumijevanja prirode prijetnje s kojom se Izrael suočava i brutalnosti i bezakonja oružanih snaga s kojima se suočava”. Nakon njega se Sudu obratio izraelski advokat Malcom Shaw tražeći od Suda da primijeni privremene mjere protiv Južne Afrike, optužujući ih za bliske veze s Hamasom, dok su postupci Izraela, kako je ustvrdio, u skladu sa međunarodnim humanitarnim pravom, izvršeni proporcionalno i bez namjere da počine genocid.

Najviši sud Ujedinjenih nacija je, nakon što je saslušao obje strane, donio odluku o privremenim mjerama po kojima Izrael mora osigurati da njihove snage ne čine genocid u Gazi, ali i spriječiti poticanje na genocid. Uz to Izrael mora osigurati da se sačuvaju dokazi činjenja navodnog genocida što je njegova međunarodna obaveza. Sud je naložio Izraelu da mora poduzeti hitne mjere za poboljšanje humanitarne situacije iako nije naredio prekid vatre u Pojasu Gaze. Izrael mora u roku od mjesec dana prijaviti Sudu šta radi na ispunjavanju odluke. Presude ICJ-a su konačne i bez mogućnosti žalbe, no Sud nema instrumente kojima države može prisiliti da ih provedu. S druge strane samo poštivanje i provođenje odluke ICJ-a značilo bi i prekid vatre – osiguranjem humanitarne pomoći.

Odbačeno poricanje Izraela

Kenneth Roth u tekstu za Guardian navodi da je ovom Odlukom Međunarodnog suda pravde “energično odbačeno izraelsko poricanje“. Dalje piše kako se stav različitih izraelskih zvaničnika svodio na “indignaciju što se neko usudio da ih optuži za genocid“, jer je, kako su isticali, “Izrael osnovan nakon Holokausta da zaštiti jevrejski narod od genocida“, te da je Hamas napao Izrael 7. oktobra i da je u njihovim istupima “vidljiva genocidna namjera“: “Međutim, ništa od toga ne čini odbranu od optužbe za genocid. Bez obzira na istoriju Izraela, bez obzira na tvrdnju o samoodbrani, sredstva koja su odabrana za borbu protiv Hamasa i dalje mogu biti genocidna. Sud je našao dovoljno osnova da utvrdi da je palestinskim civilima potrebna sudska zaštita. Svojom odlukom sud je takođe odbacio stav zapadnih zaštitnika Izraela.“

Roth podsjeća da se odluci većine pridružio čak i ugledni izraelski sudija Aharon Barak, što po njemu predstavlja snažan argument protiv onih koji pokušavaju da kritike ponašanja Izraela u Gazi odbace kao nepravedni dvostruki standard ili antisemitizam: “Sud je ubedljivim detaljima opisao ekstremnu patnju palestinskih civila u Gazi dok ih izraelske snage bombarduju i drže pod opsadom. Prevazilazeći suprotstavljene stavove izraelskih i južnoafričkih advokata, sud se oslanjao na izjave zvaničnika UN o stravičnim smrtima, povredama, raseljavanju, izgladnjivanju, uskraćivanju zdravstvene zaštite i traumama.“

Jedan od najsnažnijih segmenata južnoafričke tužbe činile su izjave visokih izraelskih zvaničnika kako bi se pokazala genocidna namera. Izraelska vlada je pokušala da objasni da

su te izjave date u žaru trenutka i da su u suprotnosti sa zvaničnim tajnim naredbama izraelskog kabineta koje su dostavljene sudu. No, to nije bilo uvjerilo Sud, koji je ukazao na izjave ministra odbrane Joava Galanta – centralne ličnosti u lancu komande – da je “popustio sva ograničenja“ i da se Izrael bori protiv “ljudskih životinja“. Sud je takođe citirao izjavu predsednika Isaka Hercoga: “Cjela ta nacija je odgovorna. Nije tačna ova retorika o tome da civili nisu svjesni, da nisu umješani.“

Dodatni poraz za Izrael su brojne reakcije koje su uslijedile nakon odluke ICJ-a, među kojima i država koje su do jučer bezuvjetno podržavale izraelsko “pravo na odbranu“: Francuska je, ističući da duboko poštuju međunarodno pravo, dala podršku ICJ-u. Njemačka je pozvala Izrael da postupi u skladu s presudom UN-ovog suda i dopusti hitnu dostavu humanitarne pomoći Palestincima. U, kako mediji navode, pažljivo sročenoj izjavi, njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock suzdržala se od otvorenog kritiziranja izraelske vojne ofanzive, ali je naglasila da Izrael mora poštovati svoje međunarodne obaveze. Škotski premijer Humza Yousaf je rekao da je nalog ICJ-a “jasan”: “Ubijanje i razaranje u Gazi moraju prestati. Mora se pružiti hitna humanitarna pomoć kako bi se spriječila nova patnja. Taoci moraju biti odmah pušteni. Uz takav obim smrti i razaranje, nastavit ćemo pozivati na trenutni prekid vatre.”

Micheal Martin, irski ministar vanjskih poslova, pozdravio je odluke Suda, za koje je rekao da su “konačne i obavezujuće”, te da Irska očekuje od Izraela da provede naloge suda “u dobroj vjeri i hitno”. I španski premijer Pedro Sanchez pozdravio je odluku ICJ-a i pozvao strane da provedu privremene mjere koje je Sud odredio. A značajan je i stav Evropske komisije: “Naredbe Međunarodnog suda pravde su obavezujući za uključene strane i moraju ih se pridržavati. Evropska unija očekuje njihovu punu, trenutnu i efikasnu provedbu”.

Haag je poludio

Rohel Alpher za Haaretz piše da se Izrael zatvara od svijeta: “Vlada, vojska i mediji ne govore široj javnosti o izraelskom razaranju Gaze. A javnost, s druge strane, to ne želi da zna. Ovdje se širi raspoloženje 'mi protiv svijeta'. U toj jednačini je svijet (Haag) poludio, a mi smo razumni i dobri. Stanovnici razorenih kibuca i mošava iz Otefa (pograničnog dijela zemlje), koji su većinom protestvovali protiv fašističkog bibizma, sada zahtjevaju pogled na more iz svojih naselja. Ako je nekada samo radikalna nacionalistička desnica – poput Smotriča i Ben Gvira – to tražila, sada to zahtjeva cijela zemlja. I oni vjeruju da Izrael sada ima puno opravdanje da u svemiru radi šta hoće. I to je zastrašujuće.“

Autor piše i da su Sjedinjene države, Evropska unija, Britanija i “umjerenije arapske zemlje na čelu sa Saudijskom Arabijom poslale jasnu poruku Izraelu: masakr od 7. oktobra dogodio se zbog užasnog neuspjeha izraelske vojne koncepcije i Hamasove ubilačke džihadističke ideologije. Ali – kao što kaže i generalni sekretar UN-a Antonio Guterres, koji je svojim izjavama okrenuo Izraelce protiv sebe – sve to se nije zbivalo u vakuumu. Neuspjeh se dogodio u realnom kontekstu u kom je Izrael pod Netanjahuom osnažio Hamas da bi oslabio Palestinsku upravu i spriječio stvaranje palestinske države, te da bi se neometano nastavili okupacija, aparthejd i zlostavljanje Palestinca“.

Kao što Roth navodi, i nakon odluke Međunarodnog suda pravde još je mnogo toga neriješeno, “ali ova odluka jeste pobjeda za vladavinu prava. Južnoafrička Republika, država sa Globalnog juga, uspjela je da se izdigne iznad politike moći obraćajući se vodećoj svjetskoj pravosudnoj instituciji. Presuda pokazuje da čak i vlade sa moćnim prijateljima mogu biti pozvane na odgovornost. To pruža nadu za prekid neopisivog stradanja palestinskih civila u Gazi. Također, predstavlja mali, ali važan korak ka svijetu koji poštuje prava i zakone.“

ŽAŠTO JE VAŽNA ODLUKA MEĐUNARODNOG SUDA PRAVDE PROTIV IZRAELA: Mali, ali važan korak za međunarodno pravo i pravdu za Palestince je izrađen/a uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Sadržaj ŽAŠTO JE VAŽNA ODLUKA MEĐUNARODNOG SUDA PRAVDE PROTIV IZRAELA: Mali, ali važan korak za međunarodno pravo i pravdu za Palestince je isključiva odgovornost Slobodne Bosne i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarsvta vanjskih poslova Kraljevine Norveške.