Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Prava gospoda ovi iz EUFOR-a. U čast obilježavanja godišnjice velike nezavisnosti Bosne i Hercegovine poslali nam još vojnika. Utegnutim uniformama, glancavim oružjem i debelim šljemovima ukrasit će svečanost 1. marta. E, da smo 1992. godine imali takve zaštitnike BiH bi bijela cijela, a ne iz dva ili, kako joj sve više prijete,  tri dijela.

Svečanosti povijesne nezavisnosti, sa raznim protektorima kao što je i ovaj Šmit, prijeti duboka sjena zbog ukrajinsko-ruskog sukoba. Ipak, sreća u nesreći da maheri, što se redaju po televizijama mudro analizirajući sadašnji i budući razvoj geopolitičkih kretanja u svijetu, svako malo spominju Bosnu i Hercegovinu. Teatralno zabadajući nekakve špenadle, s okruglim crvenim lopticama na vrhu, u geografsku kartu domovine nam. I, zamislite, uopće ne spominju 1. mart  2024. nego blisku nam budućnost u kojoj bi se Jedna i jedina mogla naći u belajima u kojima je sada država predsjednika Zelenskog.

Puj, puj, duboko se nadam da fulaju. Kome je još stalo do zemlje koja što je duže nezavisna sve manje o sebi ovisna. Naučilo nas samo da  čekamo sadake od drugih, plašeći se sopstvene snage i pameti. Meni je vala dosta  takvih nevolja, uvijek novih dokazivanja, prolazaka kroz rešetanja krvnih zrnaca, imena i prezimena.   

U životu sam do sada prošao razne testove, ispite, provjere. Uspone, padove. I svi su oni iza mene, osim jednog. 

Stalno je na kantaru moje domoljublje, moj patriotizam. Možda je i kod drugih, ali to i ne primjećujem, jer me ne zanima ko šta misli. Znam samo ono što me drži sva ova desetljeća kako sam ponikao u nekoj tihoj sarajevskoj ulici koju zaklanja mamutsko zdanje Skupštine  Bosne i Hercegovine. 

Gdje god su me putevi vodili, uvijek sam bio bosanac, nikada Srbin, Hrvat, Bošnjak. Zato mi je prvog marta 1992. godine uši zaparao više nego glasni uzvik – Aha, evo nam i druga, pardon, gospodina Pavla - kada sam kročio u svečano ukrašenu salu za glasanje u sarajevskoj Mjesnoj zajednici Crni Vrh.

Ljubazno nasmiješenom članu komisije na referendumu o samostalnosti Bosne i Hercegovine, namjerno ili ne, izletjelo je ono što me stalno žulja. Da li me zbog imena i prezimena svrstavaju ili otpisuju? Tako sam se osjećao i kojih desetak dana pred taj povijesni referendum kada sam s rajom marširao sarajevskim ulicama u kolonama očajnika, u posljednjim pokušajima zaustavljanja rata. Poslije su mi neki nepoznati posprdno dobacivali – Đe si, mirotvorac! Nije teško pogoditi koji su to bili.

Ili, kada sam u kratkotrajnim prekidima granatiranja prvih mjeseci ljudskih patnji uspio nekako da se probijem do Sarajevske pivare da bih natočio kanister vode. Tada me za ruku povukao neki mršavi, nasmijani čovjek:

- Paja, za tebe ima i pive, a ne samo vode!

Kao da sam dobio na lutriji. Dok sam drhtavim rukama prihvatao posudu sa litrom, dvije tekućine, što je grehota bilo nazvati pivom, pitam nepoznatog čime sam to zaslužio.

- Ima tome godina i više, kada je bio onaj popis stanovništva. Kod tebe je bila moja kćerka. Skupljala podatke. Sva radosna, poslije mi je rekla da si izjavio da si bosanac, a ne...

Danas znam, pogrešna je tada bila moja radost. Tek nakon nekoliko kapljica bez ukusa shvatio sam da me je dobri čovjek, ne zamjeram mu, nesvjesno već bio klasificirao. Morao sam biti u grupi, u toru, bunio se, ne bunio. 

Možda je i on ostao na brisanom prostoru, kao i ja. Možda je bio iz sve malobrojnije grupe što nas krste kao OSTALIMA, iako se bosancima ili hercegovcima zovemo...

Često sam ponavljao ovu priču proteklih godina. Danas znam kada sam u povijesni  vakat, pun ponosa išao prema glasačkom mjestu, da bih zaokružio čvrsto i odlučno da sam za suverenu, nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, ni u najgorem snu nisam mogao sanjati da ćemo i nakon 32 godina čekati da se suverenost i nezavisnost stvarno i osjete. Kako su decenije tekle sve su više trzali s jedne ili druge strane. Vuku nas susjedi i susedi, uslovljavaju nam kako ćemo se ponašati u vlastitoj kući. Kroje nam izborne zakone, a onaj što je nekada, zahvaljujući važećem zakonu, bio biran na mjesto gdje je Komšić danas nije u svoje vrijeme kazivao da sistem glasanja ne valja. Ili onaj što je glasno govorio da je bio genocid, a sada se kao ne sjeća svojih riječi, u ovim danima, kada bi se trebala slaviti nezavisnosti, sve glasnije i energičnije prijeti razlazom. Konta BiH rasčlaniti kao idol mu u protekle dvije zime  na istoku Ukrajine.

E, tako ti je to u jednoj, ne svojom krivnjom, ukletoj zemlji na brdovitom Balkanu. Poslije velikih decenija, kao fol, suverenosti i nezavisnosti, i ovog 1. marta strah postaje sve veći. Ponovo sve podsjeća na dane kada smo mislili da ćemo ondašnje ratne prijetnje otkloniti samo jednim glasanjem. Referendumom u kojem je Bosna i Hercegovina postala samostalna, nezavisna. Na žalost 32 godine poslije vidimo i znamo kakva je postala.

I začudo opstala! Koliko još?

P.S. bosanac i hercegovac namjerno pišem malim slovima, jer smo u političkoj stvarnosti Bosne i Hercegovine manji i od malih slova.