Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Kao da je došao vakat. Vidim odlazi mi generacija. Odlaze i mlađi i to nesmanjenom brzinom. Vrijeme je kontati gdje dalje u vječnom životu, naravno, ako ga ima.

Valja izbrojati dvadeset, trideset milja ako hoćeš da te prenesu i sahrane dole u Rajvosa. Kontam za tu lovu mogu kupiti novu novcatu reno-lagunu sa klimom, ABS kočnicama, sa četiri zračna jastuka i sa najnovijim radiom sa specijalnim saund sistemom. Ali, šta ako me pokopaju tamo u Holandiji, na nekakvom seoskom groblju u mjestu Castricum, što leži gotovo tri  metara ispod površine mora. Biću jedini sa nekakvim smiješnim prezimenom što se završava na ić. Tamošnji ljudi čudi će se kako se neko tako mogao zvati.

Zaobilaziće mjesto gdje zauvijek stanuje nekakav bautlander, strenger, što se drznuo da kvari ugodnu fonetiku prezimena kao što su fan Dale, fan der Bruk, imena kao što su Jan, Jos, Kejs, lneke, Tineke, Aneke. Još ako na kamenu iznad mene bude stajalo nešto na našem jeziku, kao ovdje počiva naš taj i taj, ima ljudi u klompama da me zamrze do kraja vječnog života. Ili, šta ako more ponovo probije ogromne nasipe, šta ako Castricum ponovo bude dio podmorja. Kako ću se osjećati, hoću li postati neka holandska riba? Zalm, iliti losos, ili kabeljau, iliti bakalar.

Ako me prebace, ipak dole u Rajvosa, gdje će me smjestiti. Na Kovače ne mogu jer nisam šehid, muslimanski ratnik. A tamo leži koliko hoćeš mojih jarana. Recimo, Kemal Bisić, o kojem je i Đorđe Balašević govorio na svom prvom poslijeratnom koncertu u Sarajevu. Kemo i ja smo, po naredbi Skupštine grada, osnovali onu čuvenu sarajevsku estradnu ratnu četu Ja bio, ko fol komandant, a Kemo politički komesar. Svaki dan smo trčali između Skupštine grada, i Predsjedništva BiH i, naravno, FIS-a.

Tog lijepog julskog dana 1992. godine Kemo me čekao na stepenicama ispred FIS-a. Kažu da je bilo nestvarno mirno, a onda je grunulo. Zemlja kao da se. Zemlja kao da se rastvorila! Barutna erupcija meteorskom brzinom nosila je sve. Kemo je ostao da leži na istom mjestu.  Držao se za stomak i s bolom šaptao:

-  Ne dajte mi da zaspem.

l eno ga spava na Kovačima, sad će 33 godine . l kad god posjetim Kemin mezar ja mu nekako zavidim. Ma vidi ga gdje leži i kakav pogled ima. Ma gdje li ću ja završiti?

Poslije Keme  valja otići Davorinu Popoviću Pimpeku i Mirzi Delibašiću Kindžetu. Dok stojim sa prijateljem Davorinom osmijeh mi na licu. Čujem njegove riječi sa nekih od brojnih zajedničkih festivala rano ujutro:

Ma, trzni jednu Paja, ide ko mlijeko - on meni koji nikada, čini mi se, mlijeko ni probao nije. Ni onda ni tada nikada mi nije bilo jasno kakve sličnosti imaju viski i mlijeko. Jedino što su u tekućem stanju. Pimpek i Kindže u onom kratkom zivotu uvijek su bili skupa. Evo ih i sada zajedno, odavde pa do vjecnosti. Malo dalje su i grobovi Slobodana Bode Kovačevića, legendarnog solo-gitariste „Indeksa“,kao i Djordja Kisića Djoke, bubnajra. Gotovo cijeli  bend je tu i  kao da  ovdje čujem onu njihovu 'Kada ne bude mene“  ili  „Plimu“.

Kad si na Barama kao da si kod kuće, kod najbližih. Tu je i dobri mi kolega Mladen Paunović. Od mora njegovih provala najbolja mi je ona kada je na partijskom sastanku oštrom direktoru Televizije Sarajevo Radetu Budaliću jedini smio da odgovori:

- Pametno, druže Budaliću!

Malo dalje je i Vlado Dijak i njegova Putuj Selma i ne naginji se kroz prozor. Tu je i ona njegova čuvena anegdota iz Tešnja. Kada je ono šezdesetih godina riječ infarkt naglo ušlo u modu umjesto staromodne srčana kap, dobri moj Vladika sjedi i pijucka s predsjednikom Skupštine općine.Ovaj ,da bi se napravio važan kako je opterećen poslom,malo,malo pa će:
 

- E, moj Vlado, toliko ti radim da će me udariti infraakt…

Dijaku vise dotužilo, pa će mu, između dva gutljaja:

- Ma neće, bolan, ne znaš ga ni izgovoriti!

Na groblju Lav odem u posjetu Slobodanu Dodi Kovačeviću, najvećem prijatelju iz čuvenog vokalnog sastava Prijatelji. Malo dalje je i Edo Ferizović, prva violina Seljinog orkestra i najbolji zabavljač u našim dugim kafanskim noćima. Sjećam se bili smo godinama zajedno u rezervi u Lukavici, kod onog komandanta Đurđevca. Za našeg SMB vremena  bio je pukovnik. Ljut i brz ko zmija. Tupio nam je na svakoj vježbi o Titu, narodnoj armijii, domovini. Tada ni u snu nisam mogao pomisliti da ću na početku opsade Sarajeva bježati u podrume zbog bajnog narodnog oficira Đurđevca što je topovskim salvama  pozdravljao puk kojem se zaklinjao na vjernost.   

Uživao je taj zloglasni pukovnik da nam daje uzbune i da nas usred mrkle noći vodi negdje marševskim korakom prema Hrasnici, Hadžićima i taman kada bi nam duše izlazile na nos, naređivao bi trčanje, pa potom puzanje, pa atomski slijeva, atomski s desna i kada bi bili u blatu do grla grmio bi - pjesma!. Ja bih tada uvijek uskakao;

-  Druže pukovniče, treba nam dirigent?

-  Ima li ga?

-  Ima, eno onaj tamo - pokazivao bih na Edu

Ključao bi kao vulkan, ali nazad nije mogao. Satima bi nam mahao rukama dok bi mi podsmješljivo ispod glasa : Od Vardara pa do Triglava..

- Oprosti Edice, ali zajebancija je zajebancija - govorim mu svakog sarajevskog ljeta dok milujem tamnu mramornu ploču s njegovim imenom ispisanim zlatnim slovima.

Samo nekoliko metara dalje, tamo preko ceste što vodi prema najboljem stadionu najboljeg nogometnog kluba na svijetu, što se ne zove Željo, leži i moj drug iz djetinjstva Kamenko Stanković. Taj je bio rođen za Engleske, za kraljičinog sina. lmao je držanje jednog lorda, princa. Elegenacija do savršenstva. Hodao je prav ko svijeća, nikada savijen, zgrbljen. Radio je u Lutriji BiH, bio specijalista za loto. Znao me satima ubijeđivati da svaki dobitak ima svoju vjerovatnoću, svoj postotak Ma, znao sam i ja to, ali mi je bilo merak slušati kako to majstorski, uzvišenim emocijama i riječima, obrazlaže. Prvih dana rata teoretisao mi je i da svaki snajperski pogodak ima svoju zakonitost. Njega je ta fatalna vjerovatnoća pogodaka stigla kada je u Pofalićima pojurio da pomogne jednoj ranjenoj ženi s djetetom. Uspio je da ih izvuče sa brisanog snajperskog prostora. Kamenkov životni loto bubanj tu se zauvijek zaustavio.

Poslije Sarajeva trknem i do Roterdama. Tamo na nekom južnom groblju leži moj drugar Ninoslav Pikulić, prvi fotoreporter AS-a. Prvi je Ninan smio da uslika Branka Mikulića bez kravate, ili Hamdiju Pozderca kako ljubi neku pjevačicu... Stojim nad njegovim grobom, tu u moru holandskih posljednjih poruka, na našem piše; ovdje počiva
naš Ninoslav Pikulić...

A, meni merak ne može biti veći. Osjećam se u hladnom, vjetrovitom Roterdamu kao na komadiću Bosne. Taj Ninin grob je moj kontakt s zavičajem, rodnim gradom. l onda sam tu ponovo na početku. Pitam se po stoti put je li mi bolje dati dvadeset, trideset  milja da me prenesu i sahrane dole u Rajvosa, ili da ostanem ležati ovdje i da kvarim nacionalnu čistoću holandskih grobalja. Baš me zanima, šta vi mislite? Da li mi možete pomoći, ne mislim samo s lovom.