Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Počinje vrijeme putnika iz svijeta dijaspore. Ponovo će nekima pucati srce od tuge i sjećanja, a nekima ubrzano lupati od sreće. Jer opet će radosno uzvikivati ​​da je negdje tamo daleko, gdje su, bolje  nego u BiH. Glumiće da su samo turisti u zemlji iz koje su ponikli. I tako će još jednom dokazivati ​​da je svijet i život dijasporaca u znaku stalnog traženja sebe. I tako sve do kraja…

Svake godine u ovim mjesecima hodočasnika u prošlost sjetim se priče koja je nastala za vrijeme mog prijeratnog boravka u dalekoj Australiji. Riječi koje slijede kao da najbolje opisuju dijaspori, ili, kako bi moderno rekli, iseljena Bosna i Hercegovina.

…Nikada neću zaboraviti tu noć u ondašnjem Jugoslovenskom klubu u australskom Pertu. Sjedio sam s nekim zemljacima, kada mi priđe mršavi čovjek, lica uronulog u veliku gotovo sijedu bradu.

- Vozdra Paja!
- Znamo li mi?

- Ma, kako da ne, sjedili smo desetak puta zajedno u našem sarajevskom ”Kvarneru”.

Grozničavo sam vrtio film u svom tada manje izlapjelom mozgu, ali njegov ”file” u mom hard disku sjećanja nisam uspio pronaći...

- Ja sam iz Kovačića, preko Miljacke, preko puta tvoje raje. Sretali smo se i pozdravljali na stotine puta - nastavlja on.

Kod mene ponovo tabula raza. Nema šanse da se prisjetim... I onda poteče njegova zastrašujuća priča.

- Bio sam ti se dobro zagledao u dno čaše. Žena me s troje djece napustila. Pomišljao sam da se ubijem, da skočim sa Babinog zuba na Bentbaši. Čak sam se nekoliko puta penjao na tu stijenu, ali nisam imao hrabrosti idem do kraja. Umjesto da se vadim ja sam još više tonuo u čašu. Izbacili su me is posla... I onda jednog dana kada sam se probudio u smradu svog alkohola, rekao sam - dosta! Ali, kako to ostvariti ako si i dalje s rajom koja te vukla ka dnu. Odlučio sam moram bježati. Prodao sam sve što sam imao. Slomljenog srca zbog voljene žene i djece, kupio sam kartu za najudaljenije mjesto od mojih Kovačića. Prije sedam godina sletio sam kao meteorit s neba ovdje u okolini Perta. Zavukao sam se u buš (australsku pustinju). I ne samo to, neću ni na zemlji da budem, nego od 30 dana u mjesecu 25 provodim u rudnicima smaragda. Tamo sam najmirniji, jer znam da sam zaslužio tu kaznu. Zbog čaše izgubio sam najvoljenije...

Dok je on to govorio, pokušavao sam neprimjetno moju visinu sa sodom skloniti sa stola.

-Hej, ne moraš to da činiš. I ovo što sjedim s vama koji pijuckate, kazna je za mene. Ali, najveća od svega je biti dijaspora. Nemaš ti pojma šta je to. Živiš stotinjak metara pod zemljom, a misliš na svoje Kovačiće, na svoga Rajvosa. Ponekad pričam tim propalim ljudima, kao što sam, u rudnicima dragog kamenja, o mom ranijem životu, a oni samo vrte glavom. Misle ovaj bunca, jer takav život ne postoji. Mi smo ti dole u tim podzemnim hodnicima kao pacovi. Rujemo i rujemo i sreća nas oblije jedino kada u ruci držimo dragocjeni zelenkasti smaragd. Radost brzo prolazi kad osjetiš da blago ne donosi život, nego ljudi, rodni kraj...

Moram priznati da sam jedva čekao da puhnem od neprepoznatog komšije iz Kovačića. Do prvih dana rata imao sam među svojim novinarskim suvenirima i njegov poveći zelenkasti kamen. Nikada nisam znao koliko je vrijedio, niti sam pokušavao da ga nosim na procjenu. Jer, za mene je bio neopisivo važan. Podsjećao na gorku priču čovjeka koji je pokušao da se liječi u tami 25.000 kilometara udaljenih rudnika. Da li je uspio? Da li mi se to neko može javiti iz Perte, iz Australije, jer ga sarajevska raja sigurno zna. Jedini je bio kopač dragog kamena iz Kovačića...

Smaragd sam izgubio ali ta njegova riječ - dijaspora sve više mi zvoni u glavi. Dok sam obilazio zemljake uvijek sam se nadao da nikada neću postati dijasporac. Jer, to je meni tada značilo čovjek ni tamo ni ovamo, čovjek kojem se duša i srce prepolovili na dvoje i nikada se više neće sastaviti. Značilo mi je laganje samog sebe - kao ovdje u tuđoj zemlji ti je dobro, ali je dole ćiku još bolje. Kada iskreno priznaš sam sebi - niti je ovdje dobro, niti dole. Jer ti si u bezvazdušnom prostoru, lebdiš bez cilja i pravca s planovima da ćeš jednom biti u SA i koji se tope kao mjehurići od sapunice.

Prije nekoliko godina bio sam s prijateljima u jednom restoranu što je koji kilometar udaljen od poznatog zatvora u Ševeningenu. Gazde kafane dobri ljudi iz Doboja, koji imaju sličnu sudbinu. I oni su ratne izbjeglice, novi članovi bosanske bjelosvjetske dijaspore. Tekla je priča ugodna i još ukusnija litra vina. U restoranu, koji mi se činio usamljenim bosanskim ostrvcetom u moćnom i hladnom Sjevernom moru, uz naš jezik i muziku koja bi trebala da dira. Dvije momke, dvije umjetnice na gitari, nekadašnji članovi svjetski poznatog ”Mostar sevdah reuniona”, nažalost, nisu uspjeli u meni da upale stare vatre. Ljudi su se veselili, padali u sevdah kada je pucala ona ”Kad ja pođoh na Bentbašu” .

Postajao sam tužniji što su oko mene više pjevali. Nisam navikao na ove naručene atmosfere, na naručena veselja. Ako ide ide, ako ne ide ne ide. Ne mogu ja tri, četiri sada - biti kao nekada. Neću padati u dert zato što je pjevao moju ”Bentabšu”, koju sam u pravim, prirodnim trenucima otpjevao, bar, milijun puta. Dijasporski život je naručen život u kojem moraš glumiti da ti je OK, a najbolje znaš kako ti je. Glumio nikada nisam, niti ću. Pitam se da li vi, koji ovo čitate, možete, recimo, ”Bentbašu” isto doživjeti kao na Bentbaši. I da li je više uopće možete osjetiti kao prije dok ste sjedili uz obale Miljacke na brani i gledali skokove hrabrih u prljavu žutu vodu. Dijaspora je prokletstvo koje će nas pratiti do kraja života i ona je ona definicija - dole misle da je nama super, a mi da je njima još bolje. I dok tako mislimo godine prolaze i onda izroni još jedna australijska priča.

Upoznao sam tada i jednog Dalmatinca sa Visa. Pobjegao čovjek odmah poslije onog rata veslajući ka Italiji. Nakon nekoliko godina patnje po izbjegličkim logorima stigao je do daleke zemlje. Proveo na petom koncu tridesetak godina. Oženio se, dobio četvero djece i sanjao dan kada će svi zajedno ponovno na njegov Vis. I kada je pomislio da je vrijeme sazrelo rekao je ženi i djeci, već odraslim curama:

- Idemo ća!
- Gdje ti je to, ćaća, ća? - upitala su djeca
- Kako gdje, pa tamo na našem Visu!
- Ćaća to je tvoj Vis, a naš ća je ovdje. Mi smo Australke…

I bojim se da će jednog dana tako biti i nama. Kada odlučite dijasporu zamjeniti sa ćiku, a potomci budu pitali gdje to ćiku?!