Na današnji dan 16. marta 1930. godine u Doboju rođen je Izet Kiko Sarajlić, bošnjački i bosanskohercegovački pjesnik i publicist. Ime je dobio po djedu s očeve strane, koji je bio činovnik za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Djetinjstvo provodi u Trebinju i Dubrovniku, a 1945. godine nastanjuje se u Sarajevu, gdje pohađa Drugu mušku gimnaziju, nakon čega studira filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu. Gradu Sarajevu, čije ime nosi u prezimenu, ostaje odan i perom i dahom, sve do same smrti.

Sarajlićeva pjesnička sudbina trajno je određena najprije gubitkom starijeg brata Eše, kog su 1942. godine u Drugom svjetskom ratu strijeljali talijanski okupatori, ali i velikom i nadaleko poznatom ljubavi sa suprugom Idom (Mikicom), rođ. Kalas, a kasnije i kćerkom Tamarom. Pjesnikova ljubav prema supruzi Idi, prvoj i posljednjoj ljubavi, “najopjevanijoj dami Sarajeva”, kako je o njoj i pisao, nije bila puka tema nego njegova trajna, suštinska motiviranost i vodilja, kako u životu, tako i u književnosti. Živeći u Sarajlićevim pjesničkim zbirkama, Ida je postala ovremenjena, kao nezaborav i legenda. Poslije saznanja o njenoj iznenadnoj smrti 1. februara 1998. godine, pjesnikov život potpuno se izmijenio. Izet Sarajlić preminuo je 2. maja 2002. godine, iznenada, baš kao i njegova Ida, pored koje je sahranjen na sarajevskom groblju “Lav”, uz prisustvo značajnih ličnosti iz kulturnog i političkog života. Tamara Sarajlić-Slavnić, kćerka Izeta Sarajlića, pisat će: “On je romantično vjerovao da je poezija, i umjetnost uopće, ta koja može promijeniti svijet, učiniti ga boljim. Živio je u nekom svom svijetu punom ljubavi i razumijevanja, često ne želeći imati ikakve veze sa banalnom realnošću. Da moja majka, njegova neprolazna ljubav, nije bila ta koja je na neki način posredovala između njega i tog stvarnog svijeta, teško bi mu to polazilo za rukom, na čemu joj je bio neizmjerno zahvalan.”

U vrijeme studija paralelno se bavi novinarstvom, s 18 godina svojom prvom pjesmom javlja se u beogradskom listu Mladost, a samo godinu poslije objavljuje prvu pjesničku zbirku U susretu (1949), a da mu je književnost bila životni credo, dokazuju i naredne objavljene knjige: Sivi vikend (1955), Minutu ćutanja (1960), Posveta (1961), Tranzit (1963), Intermeco (1965), Godine, godine (1965), Portreti drugova, portreti književnika (1965), Putujem i govorim(1967), Ipak elegija (1967), Izabrana lirika (1968), Vilsonovo šetalište(1969), Stihovi za laku noć (1971), Izabrana lirika (1971), Pisma (1974), Koga će sutra voziti taksisti (1974), Nastavak razgovora (1977), Trinaesta knjižica poezije(1978), Novi stari stihovi (1980), Rođeni 23, streljani 42 (1981) Knjiga prijatelja(1981), Neko je zvonio (1982), Nekrolog slavuju (1987), Slavim (1988), Oproštaj s evropskim humanističkim idealizmom (1989), Izabrana djela: knj. I i knj. II (1990), Sarajevska ratna zbirka (1992), Sarajevska ratna zbirka (1992, 1993, 1995), Knjiga oproštaja (1996), Koga će sutra voziti taksisti: Možda roman (1998), Sabrana djela(1998), Trideseti februar (1998), V. P (1999), Izabrane pjesme (2001), V. P. (2001), Knjiga oproštaja (2002), Druga ljubav(2002). Ovaj pjesnik zastupljen je u mnogim domaćim, ali i stranim antologijama objavljenim u Parizu, Londonu, Moskvi, Sieni, Vilniusu, Tbilsiju, Atini i dr.

Izet Sarajlić jedan je od najreprezentativnijih intimističkih pjesnika bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti 20. stoljeća, u čijim je pjesmama riječ o tzv. sakralizaciji malih stvari i svakodnevnih životnih situacija. Velik broj pjesama, a pogotovo onih iz posljednjih zbirki, zasnovan je na epistolarnoj formi, odnosno obraćanjima srodnim dušama. S 30 knjiga poezije, objavljenih širom Evrope, drži neprikosnoven rekord najprevođenijeg bosanskohercegovačkog pjesnika u historiji. Knjige su mu objavljivane na makedonskom, ruskom, turskom, slovenačkom, albanskom, litvanskom, njemačkom, španskom poljskom, italijanskom, holandskom i francuskom jeziku. O Izetu Kiki Sarajliću pisali su Evgenij Jevtušenko, Zoltan Čuka, Alfonso Gato, Josif Brodski i dr. Bio je urednik Izdavačke kuće “Veselin Masleša”, član Društva pisaca Bosne i Hercegovine, predsjednik Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, član Udruženja intelektualaca “Krug 99”, a jedan je od osnivača Međunarodne književne manifestacije “Sarajevski dani poezije”. Dug je spisak Sarajlićevih domaćih i stranih nagrada: “Dvadesetsedmojulska” (1963), “Disova plaketa” (1982), “Zmajeva nagrada” (1985), Nagrada “Branko Miljković” (1987), Nagrada ZAVNOBiH-a za životno djelo (1989), “Fund for Free Expression Award” U. S. A. (1993), Nagrada “Mediterranneo” (1997), Nagrada ”Erguvan” ( 1997), Premio “Finaleinsieme” (1998), Nagrada “Alberto Moravia” (2001), Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva (2002), Počasni građanin Grada Salerna – posthumno (2002).

(Biserje)