Vijesti kratko. Džipovi i transporteri Zagrebačkom, Splitskom, Lenjinovom. Prazno oko zgrade. Ptice zakrešte. Neko vikne. Golf na kome ćirilicom piše milicija prema Vracama. Prospem vodu u peć. Napišem dnevnu zapovijest detaljno s mjestima dešavanja. Vratim sve u ruksak. Otključam, skinem pločicu s vrata pa zaključam. Pločicu u ruksak. Kucnem o gelender tri šifre. Krenem na glavni izlaz. Napolju zrak svjež. Nikog. Prođem pored zgrade pa pored radnji. Čuju se Talijani. Od Planike kao da voda teče. Neki auto u Splitskoj. Nebo sivo. Stavim ruke u džepove pa lagano iza deka do čistione. Ispred fakulteta stariji čovjek u dugom kaputu s kesom unezvjereno pita je li ovo sudnji dan. Pokažem grimasom da nije. Ajforovci lagano voze. Priđu mi u ravnini Jadranke. S kupole me jedan pod šljemom pita na engleskom ko sam i gdje ću. Oblikujem dlanovima krov. On klimne. Lada u penjanju uz Vraca. Ja okrećući se sporo do Bratstva jedinstva. Dvojica u stojadinu uzbrdo pokazujući mi nešto. Ja prema mostu. Osmero ljudi putem. Tamo barikade, zakloni, vozila, uenova policija, talijanska i francuska vojska. S druge strane masa. Viri bijela zastava s plavim grbom. Sam sam na ulici. Iz sive zgrade dim ispod krova. Ja ka rijeci. Neboderi u Darovalaca krvi i Blagoja Parovića došli blizu. Dvojica dječaka u trku uz brdo prema Digitronu. Pustili narod s druge strane. Pet pa deset ljudi. Masa. Teška borbena vozila parkirana ispred a naoružani vojnici s perjem na šljemovima raspoređeni oko nagorjelih zgrada. Sunčano a hladno. Ljudi se šire od ulice pružene s Pofalića na Grbavicu. Dvojica pjevaju Bosno moja, divna, mila dok hodaju zagrljeni. Prođem kroz masu preko mosta do Ekonomske škole. Rijeka nadošla. Dvije žene plaču. Preko ceste auta u oba smjera. Od grada tramvaj, uenova vozila u koloni. Hodam. Dišem. Okrenem se pa nastavim u Blagoja Parovića. Pomaknuti kontejneri koji su štitili od snajpera s Grbavice. Neboder nagorio.

Odlomak je ovo iz velikog i popularnog romana "Kad sam bio hodža" Damira Ovčine u kojem je autor jedinstvenim stilom ispisao ratne užase u okupiranom sarajevskom naselju Grbavica.

Grbavica je jedno od najvećih naselja u glavnom gradu BiH. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995), četnička vojska je okupirala i zauzela Grbavicu, te je Grbavica bila pod njihovom vlašću sve do 19. marta 1996. godine, kada je izvršena reintegracija Grbavice.

Dan reintegracije sarajevskih naselja Grbavica, Kovačići i Vraca, 19. mart, ujedno je i Dan mjesnih zajednica Grbavica I, Grbavica II, Kovačići, Vraca i Gornji Kovačići.

Ovaj datum je značajan za sve građane Sarajeva, jer im je Grbavica vraćena nakon četiri ratne godine. Povratkom na Grbavicu 19.03.1996. godine, građani su zatekli katastrofalno stanje, četiri godine niko s Grbavice nije vozio smeće kojim je naselje bilo pretrpano, a na Jevrejskom groblju nije bilo ni cigle na cigli, a kamoli čitave kuće. Sve je podsjećalo na Hirošimu. Voda nije mogla biti puštena jer su četnici pri odlasku namjerno "počupali" instalacije u stanovima, pa su posebne komisije obišle svaki stan pojedinačno kako bi se uvjerili u stanje instalacija.     

Povratkom na Grbavicu, većina građana je plakala od sreće, bilo je zaista nezaboravno, te je i zbog toga ovaj dan vrlo važan.

Reintegracijom Grbavice, posljednjeg sarajevskog naselja koje je bilo pod srpskom okupacijom, je završen transfer vlasti u sarajevskim općinama koje su prema Dejtonskom sporazumu pripale Federaciji BiH. Isti dan reintegrirani su i dijelovi sarajevske Općine Centar, Pionirske doline, Nahoreva, Šipa, Betanije i Mrkovića, koji su bili okupirani tokom agresije 1992-1995. godine.