Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Parola „DPS nikada više neće biti vlast – sa kim god, samo ne sa DPS-om“, neodrživa je, nedemokratska i skandalozna. Na nju smo se, međutim, navikli – kao što smo se u ove tri godine navikli i na druge nečuvene stvari.

Prvo. Ako je tačno da partija za koju glasa četvrtina birača ne može biti dio vlasti, to znači da četvrtina glasača nema pravo da bira vlast. Njihov glas se pri formiranju vlasti ne broji. Ono: džabe ste krečili, džabe ste glasali. Postoji ime za to: diskriminacija.

Drugo. Ako DPS ne može u vlast, onda se pobjednik izbora unaprijed zna. A ako se zna ko će pobijediti na izborima – zašto izbore onda održavati? Izbori na kojima je unaprijed poznat pobjednik sve su samo ne demokratski. Ideja demokratije je smjena vlasti. Ako vlast ne može biti smijenjena, nema demokratije.

U Crnoj Gori su moguće samo prekompozicije tridesetavgustovske većine. To je kao da imate jednu partiju, pa onda vlast zavisi od ravnoteže snaga među njenim frakcijama. U Crnoj Gori važeći princip: „bez obzira kad su održani izbori, vlada onaj ko je pobijedio na izborima 30. avgusta“, očito čini izlišnim održavanje svih sljedećih izbora. Sistem u kojem su izbori izlišni je totalitarni sistem.

Treće. DPS nije zabranjen. Ne postoji pravni razlog zašto ta partija ne bi mogla biti vlast. Bilo bi dobro da to shvate i lideri DPS-a. Da se usprave, dignu glavu i glas i prestanu da se ponašaju kao da su za nešto krivi. Što je bilo prije – bilo je prije njih. Na seljačke priče o „praroditeljskom grijehu“ može se i mora reći jedino: mrš.

Četvrto. „DPS ne može u vlast“ zvuči još bizarnije jer vlast sprovodi DPS-ovu politiku. Od svih onih najava kako će, kad na talasu litija osvoje vlast, oni promijeniti sve, nije bilo – ništa. Danas Andrija Mandić pokorno sprovodi odluke Mila Đukanovića protiv kojih je svojevremeno protestovao ispred Skupštine, a u njoj gladovao – na primjer onu o priznanju Kosova. Demokrate se ka na filmu bačaju da svojim tijelom spriječe da ko čime ne pogodi NATO, protiv kojega su onomad bjesnili. PES spoljnu politiku vodi tačno onako kako je DPS zapisao.

Peto. Rečena parola odavno je tek sredstvo kojim ostale partije vlasti ucjenjuju i kontrolišu PES. Ako, kao najjača partija, PES ne može sa DPS-om (da ovi, recimo, podrže PES-ovu manjinsku vladu), to znači da PES mora sa svima ostalima. To znači manji koalicioni kapacitet PES-a. I znači da PES svima mora dati sve što traže – jer alternative nema.

Šeto i posljednje. „Nikad sa DPS-om“ je ljepši način da se kaže vrlo jednostavna stvar: vazda sa Frontom. Što će reći: vazda sa Moskvom.