Piše Đorđe Šćepović (Antena M)

U skladu s odavno prigrljenim religijskim svjetonazorima Muharema Bazdulja, mogli bismo glede njegovog najnovijeg izliva licemjerja sasvim hrišćanski uskliknuti: Bazdulj se javi! Ovaj Nemanja Kusturica bez evropske i holivudske biografije, ponukan svetom ljudskom dužnošću, oglasio se na propagandnim jazbinama Aleksandra Vučića, navodno braneći Dinka Gruhonjića, a zapravo se pridružujući rulji koja linčuje. Linču koji je Gruhonjiću upriličio Bazduljev patron Vučić.

Linč su, naravno, kreirale službe srpskog autokrate, diktirajući SNS tabloidima naslove i tekstove koji su na čelu Dinka Gruhonjića nacrtali metu. Metu za odstrijel. Tako da je nakon javne hajke svaka hulja dobila blagoslov za linč novosadskog profesora i novinara. Mimikrijski se Bazdulj nadovezuje na svog gospodara, vapeći nad jadima Dinka Gruhonjića, a sve vrijeme difamirajući Gruhonjića.

Tako i on, kao i onaj koji mu je obezbijedio beogradske sinekure, i učinio da Muharem Bazdulj ostvari svoje dječačke snove i bude stanovnik Beograda, i pisac kojeg će režimska medijska fabrika laži redovito zvati da komentariše srpsku zbilju, i da „nešto smatra”, svoju „odbranu” Gruhonjića počinje opštim mjestima o hajkama, hajkačima, o pomoći onome „kojeg tuku” etc. etc., da bi svoje plaćeno trabunjanje nastavio hajkom na Dinka Gruhonjića i sve one koji su zaista stali u njegovu odbranu.

U maniru najjeftinijeg velikosrpskog medijuma Bazdulj Gruhonjića naziva srbofobom, a njegovu dubrovačku izjavu okidačem za linč. Ovaj osvjedočeni islamofob bi morao znati da je Dinko Gruhonjić objasnio sve u vezi s izjavom, koja će srpskim lovcima na glave, poslužiti za konstruisanje gomile laži i podvala. Morao bi ovaj Dodikov intimus znati da je izjava okrenuta naglavačke, i da u njoj izvornoj nema ama baš ničeg spornog. Ali propagandist Muharem Bazdulj, koji je povremeno ustupan i režimu Dritana Abazovića i Crkve Srbije u Crnoj Gori, zanemaruje istinu i svoju pseudoodbranu pretvara u još jedan kamen koji će biti bačen na Dinka Gruhonjića. Pritom frustrirano buncajući o Ivančiću, Nikolaidisu i inima, koji su odavno ogolili prirodu pisca-najamnika.

A znamo da je frustracija emocionalno iskustvo koje nastaje kad se želje i stvarnost ne podudaraju. Nije se čuditi frustracijama Muharema Bazdulja, budući da je oduvijek želio biti uvažen pisac, a danas je tek još jedan glasnogovornik velikosrpskog nacionalizma. Muharem je Sima Spasić nakon završenog kursa kreativnog pisanja. Megafon Aleksandra Vučića, koji ne žali novaca kad treba platiti čovjeka koji je nekad pisao o srpskim zločinima u BiH, a sada čini sve ne bi li ih zatrpao tonama betona i uzidao u zaborav.

No, istorija se ne da kupiti. Svjedočanstva zvjerstava nemaju cijenu. Makar mu služili i bivši Emir, i Muharem, srpski režim neće moći izbrisati zločine, niti napisati neku novu istoriju. Makar ga vučićevski branio Muharem Bazdulj, Dinko Gruhonjić će u očima slobodnih ljudi biti heroj, koji se suprotstavlja ludilu i metastazi nacionalizma. Nije Dinko izdao Srbiju, Srbija je izdala sve one kojima je decenijskom medijskom indoktrinacijom, kao jednim potezom gumice, izbrisala vlastito pamćenje i oblikovala ih po licu režima.

I Dinko i oni rijetki, nalik njemu, bore se za neku bolju Srbiju. Srbiju koja neće slaviti masovne ubice. Srbiju koja će stati pred zrcalo i suočiti se s istinom o sebi. A Bazdulj će uvijek biti Bazdulj. Kad gospodar ode, naći će drugog, u Srbiji, ili Dodikovoj na genocidu nastaloj tzv. Republici Srpskoj. I možda će jednom, poput Neleta Karajlića, sanjati kako pije kafu na Baščaršiji, bosansku dabome, s rahatlokumom. Ali, biće dockan za takve snove. Nakon svega učinjenog i napisanog. Makar bili sanjar ravan plemenitom Don Kihotu od Manče.