Piše: Pavle PAVLOVIĆ 

U žarkom danu augusta tiho hodim ulicama mrtvih duša. Na vrhovima prstiju, nečujnim korakom, pokušavam da ne narušim vječni mir dok se približavam tamnoj, sjajnoj, mramornoj ploči. Pored koje osjetim neprolaznu ljubav i tugu, ali i radost da stojim uz djelić Bosne i Hercegovine.

Ovdje se spojilo u pravom smislu riječi ono – majka domovina. Tu je grob žene koja mi je podarila život i tu je moćni kamen jablaničkog granita. Isijava toplinom dvije hiljada kilometara udaljene otadžbine i glancavom postojanošću pokazuje okolnim nadgrobnim spomenicima neprolaznost jedne zemlje, ma šta joj neki pokušavali raditi... Dok palim svijeće ponovo primjećujem otisak stopa u pijesku oko majčinog groba.

Otisci nisu veliki, čini se dječiji. Ko li je to dolazio, ko li je to zalutao pored nadgrobne ploče žene čije ime kvari harmoniju holandskih imena sa okolnih spomenika i križeva? I dok pažljivo zalijevam cvijeće do mene dopire nježni, ženski glas. Oprostite, mogu vas pitati? Iznenađen se okrećem i ugledam bucmastu djevojku sa foto aparatom i podužim objektivom. Ja sam Eny, često dolazim na ovo groblje i pokušavam svojom kamerom zabilježiti najljepše spomenike, najljepše nadgrobne ploče. Primjetila sam ovu uz koju stojite.

Prvo sam zapazila čudno ime i prezime, a potom nevjerovatno isijavanje tog kamena. Potpuno je drugačiji od ostalih. Je li to neka posebna vrsta mramora? Nije kao onaj indijski od kojeg su načinjene mnogi spomenici. A, znači ovo su vaše stope? Jesu, jesu, ako vam ne smeta?

Naprotiv, drago mi je da ste zamjetili neprolaznost ovog kamena. To vam je granit iz moje domovine. Iz koje domovine, ako smijem pitati. Iz Bosne i Hercegovine. Sorry, a gdje je to u Evropi? Jeste li, možda, čuli za bivšu Jugoslaviju? O, kako da ne! E, ta moja otadžbina je bila dio te velike zemlje. A, ovaj granit je iz jednog kamenoloma u mjestu Jablanica. Toliko je kvalitetan i toliko cijenjen da je, čak, i palata Ujedininjenih nacija njime ukrašena.

Zato smo moje sestre i ja odlučili da majčino posljednje mjesto obilježimo ovim posebnim kamenom, posebnim kao što je i ona bila. E, baš je poseban, govori dok ponovo podiže kameru s dugim objektivom. A, vidite ova slova, nastavljam ponosno, sjaje istom snagom kao kada su napisana prije 22 godine...

Nego da vas pitam, nije li malo čudno obilaziti groblja sa foto aparatom u danima kada je Holandija puna cvijeća, kada su plaže prepune, kada doživljavamo jedno od najljepših ljeta u ovoj, inače, kišovitoj zemlji? Da i drugi me to pitaju. Imam 28 godina ne mislim na umiranje, za mene je ovo što radim slavlje života. Jer i nadgrobne ploče svojom raznolikošću kroz moje fotografije kazuju da život nikada ne prestaje. 

Nego da ja vas još jednom pitam, ako dozvoljavate, smeta li vam što primjećujete otiske mojih stopala uz grob vaše majke? Ma, ne, dapače, raduje.

Najtužniji su grobovi koje niko ne obilazi. I raduje me da ovu nadgrobnu ploču niste zapazili samo zbog vama čudnog imena.