Kamala Harris je svojom nominacijom unijela veliku promjenu u raspodjeli glasova, jer je uspjela da privuče veliki broj neopredijeljenih i nezavisnih glasača, nešto što Bidenu nije išlo za rukom. Nesumnjivo će ovo biti veoma neizvjesni izbori, jer sve dosadašnje projekcije pokazuju razlike koje imaju margine na nivou statističke greške, kaže u intervjuu Pobjedi profesor na Univerzitetu Johns Hopkins u Vašingtonu Siniša Vuković.

Demokratska kandidatkinja Kamala Harris vodi protiv republikanca Donalda Trumpa sa 45 prema 41 odsto u anketi Reutersa/Ipsosa, koja je pokazala da je aktuelna potpredsjednica SAD podstakla novi entuzijazam među biračima i resetovala izbornu trku uoči 5. novembra. Ima li šansu za pobjedu? 

U ovom trenutku izborna trka je postala izuzetno neizvjesna. Mnoga istraživanja pokazuju da je Kamala Harris u velikom naletu, osnažena entuzijazmom glasačkog tijela demokratske stranke koji se ne pamti još od doba prve Obamine kampanje. Svi su izgledi da ima velike šanse da ostvari veći broj glasova, što je samo po sebi impresivno, ali nedovoljno da obezbijedi izbornu pobjedu, jer ta distribucija glasova ne prati distribuciju koja je potrebna da bi se obezbijedio dovoljan broj elektora koji su neophodni za izbornu pobjedu. Prije par dana, po prvi put se mogla čuti vijest da Harris ima šanse da osvoji većinu elektora, jer trenutno se veoma dobro kotira u ključnim prelomnim državama, poput Mičigena, Pensilvanije, Viskonsina, i ono što je najvažnije Džordžije. Ukoliko se takve projekcije ostvare, to bi bilo dovoljno za izbornu pobjedu, nešto o čemu su počeli da izvještavaju i mediji bliski Trumpu, poput Fox Newsa koji je prvi izašao sa tim podacima. Veoma je teško imati jasnu sliku kako će se glasati u tim ključnim državama, jer svakodnevno izlaze istraživanja javnog mnjenja koja pokazuju kontradiktorne nalaze.

Trendovi koji se mogu primijetiti jesu da Haris mnogo dobro stoji kod žena, mladih i većeg broja etničkih zajednica koje žive u urbanim sredinama. Trump, s druge strane, može računati na veću podršku muškaraca, uključujući i mlade muškarce, kao i ruralne zajednice. Harris je svojom nominacijom unijela veliku promjenu u raspodjeli glasova, jer je uspjela da privuče veliki broj neopredijeljenih i nezavisnih glasača, nešto što Bidenu nije išlo za rukom. Nesumnjivo će ovo biti veoma neizvjesni izbori, jer sve dosadašnje projekcije pokazuju razlike koje imaju margine na nivou statističke greške.

Ukoliko pobijedi Kamala Harris, da li se može očekivati aktivnija uloga SAD u našem regionu? Ona gotovo nikad nije govorila o Balkanu, ali se može pretpostaviti da će podržavati multinacionalnost, suživot i biti protiv svih vrsta nacionalizama, koji haraju regionom? Hoće li se uopšte baviti Balkanom pored toliko gorućih pitanja širom svijeta?

Teško da će se Zapadni Balkan naći u fokusu šefa Bijele kuće, jer na sreću ili žalost postoje mnogo ozbiljnija goruća pitanja širom svijeta koja će neupitno zaokupirati pažnju predsjednika SAD, ko god to bio. Realnije je očekivati da će se situacija u regionu na dnevnoj bazi tretirati sa operativnog nivoa kao do sada, dakle nivo pomoćnika državnog sekretara i specijalnog izaslanika za region. Još uvijek nije u potpunosti jasno koja će biti dominantna vanjskopolitička paradigma potencijalne Harris administracije. Ako se sjećate, polazne pretpostavke za Bidenovu vanjskopolitičku doktrinu su bile povratak multilateralizmu i jačanje postojećih savezničkih aranžmana. I to se ispostavilo kao ispravna pretpostavka.

Međutim, u hodu su formulisana dva principa: „de-risking“, što hoće reći umanjivanje eskalatornog potencijala kako bi se izbjegli direktni konflikti sa postojećim rivalima, naročito kada je u pitanju Kina i borba protiv sistemske korupcije koja se smatra osnovnim efektom kineskog malignog uticaja kroz trgovinske aranžmane širom svijeta.

Drugim riječima, stabilnost i borba protiv korupcije, koje nisu bile teze na kojima je Biden vodio svoju izbornu kampanju, ali koje su bile uslovljene geopolitičkom situacijom koju je zatekao nakon stupanja na dužnost. Isto tako možemo očekivati da će i eventualna Harris administracija morati da formuliše određene vanjskopolitičke prioritete u hodu, koji u ovom trenutku nisu tretirani kao izgledni ili neminovni. Harris je u okviru svog portfelja kao potpredsjednica zauzimala pozicije koje su davale mnogo više značaja ljudskim pravima nego što je to bio slučaj sa ostatkom Bidenovog tima, koji je nerijetko gurao takve vrijednosti u stranu i zauzimao mnogo pragmatičnije stavove koji su prvenstveno bili orijentisani ka ostvarivanju kratkoročnih interesa SAD.

Uvjerenost da je stabilnost ključna i ostvariva kao vanjskopolitički prioritet se pokazala kao ključna kratkovidost Bidenove  administracije. Mnogima je poznat primjer autorskog teksta njegovog savjetnika za nacionalnu bezbjednost Sullivana, koji je slavodobitno izjavio da je Bidenova administracija zaslužna za najmirniji period na Bliskom istoku u prethodne tri decenije, da bi par dana kasnije, 7. oktobra bio suočen sa nezapamćenom eskalacijom izazvanom terorističkim činom Hamasa i disproporcionalnom reakcijom izraelskih vlasti. U ovom trenutku niko ne može sa sigurnošću reći na koji će se tim Harris osloniti kada je u pitanju vanjska politika. Drugim riječima - koliko će novog kadra ući u administraciju i kakve su rotacije unutar kadra moguće. To će umnogome oblikovati vizije i prioritete unutar administracije, uključujući i način na koji će se odnositi prema svim devijacijama na Zapadnom Balkanu. Phill Gordon, koji je njen prvi savjetnik, već ima veliko iskustvo iz regiona, s obzirom na to da je za vrijeme Obame bio na poziciji pomoćnika državnog sekretara, poziciji koju danas ima Jim O'Brien. Njegovi stavovi od tada su poznati i na fonu su onoga što je imputirano u Vašem pitanju. Međutim, Gordon je u međuvremenu napisao knjigu „Losing the Long Game“, u kojoj je izložio tezu da Amerika niti ima kapacitete niti interes da ulaže resurse u mijenjanje režima koji nijesu spremni da se interno demokratizuju. Možda u tome možemo naći smjernice buduće vanjske politike SAD.

Zapad ne vidi da politika predsjednika Srbije destabilizuje region. Stiče se utisak da naši međunarodni partneri podržavaju stabilokratije. Od nas se samo očekuje da budemo mirni, da se ne sukobljavamo i ne vodimo ratove. Iako nas u intervjuima podsjećate da je spoljna politika SAD odavno interesna, a ne vrijednosna ipak moram postaviti pitanje - zašto im je Vučić i dalje partner?

Dio odgovora je upravo u pitanju. Saradnja sa Vučićem je upravo bazirana na jednom klasičnom klijentelističkom odnosu, u kojem Vučić ispunjava sve ono što se od njega očekuje, makar ono što je prioritetno. Ne zaboravite, uprkos svoj buci i bijesu iz Beograda, zapadna diplomatija je u prethodnom periodu ostvarila stepen državnosti Kosova koji je bez presedana, a to se ispostavilo kao prioritetno pitanje u koje je uložen najveći stepen angažmana. U međuvremenu, taj proces normalizacije je doživio jedan krah na koji su mnogi upozoravali, jer cijena jačanja kosovske državnosti jeste paralelno jačanje entnonacionalizma u Srbiji kojim je kontaminiran ostatak regiona i obesmišljen istinski potencijal za normalizaciju bilateralnih odnosa Kosova i Srbije. Drugim riječima, posredničke namjere su bile smislene, ali su strategija i sekvenciranje bili pogrešni. A to je nešto što velike sile teško žele priznati, pa će radije mrcvariti proces normalizacije dok god Kosovo ostvaruje određene rezultate u jačanju svoje državnosti. Dakle odnos sa Vučićem nije parterski i saveznički, već transakcioni, privremeni i pragmatičan. Nažalost, cijena tog odnosa je jačanje autoritarnog režima u Beogradu, legitimisanje malignog uticaj velikosrpskog nacionalizma u regionu i zanemarivanje jačanja ruskog uticaja na Balkanu koji se nesmotreno odvija preko Beograda.

Phil Gordon, koji je prvi savjetnik Kamale Harris, već ima veliko iskustvo iz regiona, s obzirom na to da je za vrijeme Obame bio na poziciji pomoćnika državnog sekretara, poziciji koju danas ima Jim O'Brein. Njegovi stavovi od tada su poznati i na fonu su onoga što je imputirano u Vašem pitanju. Međutim, Gordon je u međuvremenu napisao knjigu „Losing the Long Game“, u kojoj je izložio tezu da Amerika niti ima kapacitete niti interes da ulaže resurse u mijenjanje režima koji nisu spremni da se interno demokratizuju. Možda u tome možemo naći smjernice buduće vanjske politike SAD.