Historija neće suditi izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu kao pravednom ratniku koji vodi Zapad u svetom ratu, kako to smatra, protiv onoga što opisuje kao islamofašizam. Umjesto toga, smatrat će ga nesposobnim političarem koji je slijepo doveo Izrael do događaja od 7. oktobra 2023. i svih katastrofa koje su potom uslijedile.

Novine Haaretz započele su ovim uvodom članak Alona Pinkasa, u kojem je rekao da je 7. oktobar bez sumnje bio najgori dan u povijesti Izraela, a potom se pretvorio u najgoru godinu i ostavio ožiljke na izraelskoj psihi toliko duboke da ih je teško u potpunosti razumjeti i procijeniti.

Autor je spomenuo napad koji je izveo Islamski pokret otpora (Hamas) te rat koji je uslijedio i još uvijek bjesni u Gazi. Izraelska vlada ostavila je stotinu talaca u Hamasovim tunelima i odustala od njih, a zatim proširila rat na Liban. Skrenuo je pažnju i na mogućnost izbijanja direktnog sukoba s Iranom, kao i na impresivne taktičke uspjehe protiv vođa Hezbollaha, ali bez postizanja strateških koristi.

Velike posljedice

Na prvu godišnjicu od napada, kada su Izraelci bili u stanju izbezumljenosti, u agoniji i teškoj tuzi, kako kaže autor, sve što je premijer imao da kaže na sjednici vlade bilo je da predlaže promjenu naziva rata iz “Željezni mačevi” u ”Komemiyut War”, odnosno Rat za nezavisnost.

Autor je istaknuo da mnoge stratege i orijentaliste trenutno obuzima veliki entuzijazam pri pomisli da Izrael izvede napad na Iran. Tvrde da bi uništenje Hezbollaha i izvođenje razornog i zasluženog vojnog napada na Iran pozitivno promijenili strateški krajolik u regiji. Posljedice bi bile velike, tvrde oni, a to su preuređeni Bliski istok, pozitivno preoblikovanje negativnih dinamika u regiji i promjena njenog dosadašnjeg zlosutnog kursa.

Iako se napad na Hezbollah i preventivni udar na Iran čine opravdanim, ono što se dovodi u pitanje je konstantna glupost koja se očituje u vjerovanju da je moguće preoblikovati regiju i položaj Izraela u njoj bez ikakvog spominjanja ili uzimanja u obzir Palestinaca te stalnog i neriješenog izraelsko-palestinskog sukoba.

Netanyahu ne izrađuje strategiju

Bez upuštanja u to kolika je zapravo mogućnost uspješnog uništenja Hezbollaha i pokazivanja da je Iran samo “tigar od papira”, sve je ovo moglo biti učinjeno i bez rata s Iranom, smatra autor. Međutim, megaloman koji je pred Kongresom 2002. izjavio da bi invazija na Irak promijenila Bliski istok i imala “neizmjerno pozitivne odjeke na regiju” te ubrzala pad iranskog režima, sada je uvjeren da je u stanju demontirati regiju i odmah je izgraditi. Naravno, vojno, jer kada je sve što imate čekić, svaki problem i svaki izazov izgledaju kao ekser.

Autor je zaključio da Izrael ne želi slušati riječi jordanskog ministra vanjskih poslova Aymana Safadija, koji je prošlog mjeseca na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda rekao: ”Mi smo ovdje – članovi arapsko-islamskog komiteta s mandatom od 57 arapskih i muslimanskih zemalja, i mogu vrlo jasno reći da smo svi spremni garantirati sigurnost Izraela u kontekstu okončanja okupacije i dopuštanja uspostave palestinske države… [Netanyahu] stvara tu opasnost i jednostavno ne želi dvodržavno rješenje. A ako ne želi rješenje s dvije države, možete li pitati izraelske zvaničnike: koji je njihov krajnji cilj osim ratova i ratova i ratova?”

Na kraju članka zaključuje da Netanyahu ne crta strategiju, već vlastiti imidž, a povijest će ga pamtiti samo po katastrofi 7. oktobra. Stoga se Izraelci, u ovom tmurnom i bolnom trenutku introspekcije, moraju sjetiti da će Izrael iz ove krize izaći sa svjetlijom budućnošću, te kako u povijesti nije bilo osobe koja je odgovornija za uništavanje imidža svoje zemlje od Netanyahua, prenosi Al jazeera.