U prošlom stoljeću Osmansko Carstvo je imalo tri važna centra izvan Istanbula, Solun, Izmir i Bejrut. Karakteristika sva tri grada je da imaju vrlo kosmopolitsko stanovništvo i služe kao kulturno središte za razne narode carstva. Na primjer, u ogromnom Ruskom carstvu postojala su dva takva grada: Tbilisi i Baku. U Tbilisiju su izlazile prve perzijske novine, tu je bilo prvo tursko pozorište, izvođene su Ahundzadeove komedije. Tbilisi je bio grad s najvećim brojem armenskog stanovništva, a time i njihovo kulturno središte. U Bakuu je došlo do sličnog miješanja među Turcima, Armencima i Rusima, piše Stav.ba.

Vidi se da Peterburg i Moskva nemaju drugu funkciju nego da su dvije prijestolnice. Međutim, u Osmanskom carstvu, to nije bnio slučaj samo sa Istanbulom, već i sa Solunom na sjevernom Egeju, Izmirom na istočnom Egeju i Bejrutom na istočnom Mediteranu. Ostali gradovi su bili premali.

Bejrut je nedvojbeno doživio veliku produktivnost u smislu ekonomskog života zbog svoje povoljne klime, kao središte gdje su se okupljali kršćanski i muslimanski Arapi prije Libanaca. Postao je luka u koju su se slijevali prihodi cijelog istočnog Sredozemlja, istočne Arabije i Mašrika, u kojoj se razvilo bankarstvo i u kojoj su se nalazila skladišta žita i uvozno-izvozna skladišta. Razvojem počinje preobrazba grada koji je nekada bio selo, s populacijom od 10. 000 stanovnika početkom 19. stoljeća, zatim 40.000, 70.000 i konačno nekoliko stotina hiljada do kraja stoljeća, dostigavši ​​broj od 1,5 miliona stanovnika u 20. stoljeću.  Određena područja Bejruta su u rukama šija, određena područja su u rukama sunitskih muslimana, a određene tačke u istočnom Bejrutu; u bogatim ljetovalištima prema Džebelu, drže Maroniti i Druzi. Osim toga, u Libanu postoje samo dvije vrste ljudi koji vole živjeti u planinama. Jedna od tih skupina su maroniti, katolički Arapi. Druga su Druzi.

Mjesto gdje je Emir Maanoğlu Fahreddin živio i izgradio svoju palaču je Deyr-ül Kamer. Deyr-ül Kamer se također smatra središtem Druza u planinama. Međutim, zauzima važno mjesto u osmanskoj historiji. Zanimljivo je da su Maroniti imali dugogodišnju vezu s Kraljevinom Francuskom. Na primjer, emiri Druza, posebno Fahreddin, bili su počasni konzuli Francuske. Takve dužnosti počasnog konzulata viđaju se među bogatašima Sirije i Libana. To su oni koji se povezuju s inozemstvom i svijetom. Dakle, to je mjesto gdje su se isusovci dominantno naselili i širili francusku kulturu. U svakom slučaju, među Druzima je prevladala engleska i anglosaksonska kultura.

Ovu scenu vrlo je dobro oslikao Amin Maalouf, koji i sam potječe iz mješovite porodice Maronita i Melkita. Po mom mišljenju, on je jedan od najvećih romanopisaca stoljeća. Pročitajte Maaloufovu "Stijenu Tanios" i razumjet ćete Liban.

Kad ga uporedimo sa Solunom i Izmirom u 19. stoljeću, Bejrut je ulaz u novu arapsku renesansu u nastajanju. Libanski kršćani, zajedno s palestinskim kršćanima, bave se historijom Arabije, starom i novom. Arheolog Osman Hamdi Bey svojim je pažljivim i pedantnim iskopavanjima u Sidonu proizveo djela koja su vrlo važna za obogaćivanje feničanske historije. I isusovci i anglosaksonski misionari su u Libanu osnovali visokokvalitetna društva i škole. Bilo da se radi o Američkom univerzitetu u Bejrutu, Univerzitetu Saint Joseph ili Isusovačkom koledžu, djela, knjige i studenti koje proizvode ove institucije vrlo su važna, iz tog razloga Bejrut na svoj način igra vrlo važnu ulogu na Bliskom istoku.

 

Najvažniji događaj 19. stoljeća je sukob između Druza i Maronita, koji sada stvaraju savez. Francuska podržava Maronite, a Engleska Druze. Ove dvije skupine, koje su oni naoružali, osobito u Čebelu, žestoko su se sukobile. Na kraju sukoba, nakon događaja u Siriji 1861. godine, osmanska škola tanzimata izdala je prekrasan propis (Planinski propis) i uspostavila mir. Mutasarifat planine Liban bio je mutasarifat teritorijalna uprava koja je Osmansko carstvo uspostavilo 1861. usred Tanzimatskih reformi) direktno podređen Uzvišenoj Porti.

Provincija Bejrut, dio koji se proteže južno do Acre i dio koji se proteže do Tripolija. Uz obalu se nalazi pokrajina Bejrut, a uz nju je planinsko područje Planina Liban. Poluautonomna i jedinstvena struktura planinskog Libana, koja se prvenstveno sastoji od Maronita, zatim Druza, i na kraju ostalih manjina, je struktura pokrajinskog vijeća. Za mutasarrıfa je imenovan kršćanin iz redova osmanskih podanika. Takva će struktura kasnije postati ustavni poredak koji su Francuzi prihvatili za nezavisnu Republiku Liban krajem 1940-ih. Dakle, libanski ustav nakon 1946. nije izvorna struktura; to je Osmanska libanska uredba iz 1861.

Situacija u Libanu je komplikovana. Čak je i posao skupljanja smeća raspoređen prema etničkim skupinama. Ne onaj koji nudi najbolju cijenu ili dobru uslugu, nego onaj međunacionalni dogovor koji pobjeđuje na konkursu. Na primjer, grade autocestu duž obale do Sidona, ali nemojte misliti da ćete moći uživati ​​u pogledu na obalu i planine, jer ona nakon nekog vremena odlazi pod zemlju. Budući da šije na tom području pravdaju spuštanje ceste pod zemlju tvrdnjom da će ih libanska vojska napasti tenkovima. Ova struktura i iracionalnost promijenile su status Libana kao najbogatije i najpametnije države.

Šezdesetih godina prošlog stoljeća Liban je bio Švicarska Bliskog istoka. Industrija zabave otišla je toliko daleko da je dovela tamo čak Folies Bergère. Hoteli i restorani su bili najbolji. Najbolja su bila pozorišta i biblioteke. Štamparije u Bejrutu bile su najbolje štamparije tokom i nakon osmanskog razdoblja. Kao što su u Izmiru postojale francuske i talijanske novine, pa čak i prve bugarske novine, slična je atmosfera bila i u Bejrutu.

Kad danas sletite u Bejrut, vidite ostatke tog vremena. Stari trg Burj; tamo su parlament, važne zgrade i banke. Luka je vrlo blizu. Ovaj obalni pojas u gradu proteže se prema sjeveru, dopirući do Sidona i Tira na jugu. Kada odete u Jabal, naići ćete na Deir al-Qamar, središte Druza. Kada odete do vile, gdje boravi vođa Druza, vidjet ćete dvije važne figure za Druze. Jedna je portret Arslan-bega, zajedno s osmanskim državnim grbom, na zidu, a druga je portret maršala Žukova u Kremlju. Dakle, nije to zato što su druzi komunisti, to je književna veza, isto kao što nusajrije (šije alevije, vladajuća sekta u Siriji) aplaudiraju i svojataju Che Guevaru... No, nema tu te gerilske aktivnosti. To pokazuje da u Arabiji politički diskurs ponekad ima prednost nad svim ostalim. Stvarnost je drugačija.

Narod Druza je izuzetno oprezan narod. To je skupina u kojoj žene i muškarci ravnopravno čine klasu mudrih pojedinaca. To nisu ljudi koji će se s poštovanjem prikloniti postojećem poretku, već iskazuju lojalnost iz nužde. Oni se rugaju ovom sistemu od djetinjstva, ali na kraju njihovi životi završavaju unutar njega. Jer drugog rješenja nema. Zasigurno, fragmentacija i politička širenja duž ove obale nikada neće doći kraju. Njihova prisutnost na karti Bliskog istoka više je posljedica vlastitih struktura plemena i naroda nego igara Amerike i drugih. Pojedinci govore arapski, ali nemaju emocionalne veze s arapskim identitetom. Kao i kod Druza i Alavita. Musliman, ali je upitno koliko je vezan za islam.

Nekad imućne i potrošačke četvrti Bejruta sada su mjesta gdje hara siromaštvo. Regija koju zovemo Aliye bila je središte Cemal-pašinog Divan-ı Harbija. Danas se Druzi, koji sada traže novi mir, prilagođavaju novom svijetu tražeći utočište u planinama Libana, gdje su došli zajedno sa svojim historijskim neprijateljima, Maronitima. U Bejrutu je tuga, stanje propasti, ali život ide dalje. Neki restorani i hoteli na rivi i dalje su najbolji. No, jasno je da arapski svijet sada bira Evropu, Ameriku, pa čak i turske gradove kao centre za odmor. Centar se pomakao. Bejrut, Solun i Izmir su slični, ali Izmir ide u potpuno drugom smjeru. Solun se također pozicionira kao središte Balkana i Makedonije. Bejrut nije kao oni. Međutim, ako pogledate, nasljeđe koje stoji iza njega nastavlja se od antike, počevši od 1000. pr. n.e. od Feničana, Asiraca, Perzijanci, zatim helenizam, Aleksandrovo razdoblje i na kraju, naravno, Rimljani. Nakon Rimljana, period dominacije koju nazivamo istočnorimski bizant, osvajanje ovog mjesta od strane muslimana, te dolazak Fatimida i Turaka. Seldžuci se nisu mogli održati u ovoj regiji.

Pojavili su se križarski ratovi. Nakon što su se križari povukli odavde oko 150 godina kasnije, vidimo kako dolaze Mameluci. Naravno, osvajanje ovog mjesta od strane Yavuz Selim Khana 1516-17 i četiri stoljeća koja su prošla u miru. To je doba kada su Bejrut i Liban dosegli novo bogatstvo, kulturni život i nadmoć. Ovdje nije primijenjena cenzura Abdulhamida II. Ljudi su čitali, pisali, uspostavili kontakt s Egiptom i Aleksandrijom i razvili svoje veze s tim mjestima. Ovo je iznimno važno.

Rat 1914. ovdje je prouzročio velika razaranja. Posebno je bilo teško kada ga je Engleska blokirala s mora. Ljudi su patili od muke i gladi. U mandatnom režimu, desila se podjela ovog mjesta između Francuske i Engleske. Oštra, radikalna, ali pomalo nespretna priča Cemal-paše praktično je potakla arapski ustanak i nacionalizam na ovim prostorima za vrijeme njegova namjesništva. Pojavom Libana kao nove republike pod sjenom francuskog jezika, kulture i politike, započela je 40-godišnja era prosperiteta.

Šta će se sada dalje dešavati, niko ne zna.