Piše: Pavle Pavlović

Prokleti aparatić. Neće on mene više prepadati. Odmah mu vadim baterije. Stipu nuže šta čapri. Kao, svako ono pssst donosi novi val mirisa koji osvježava kućnu, još gripom nenapadnutu, atmosferu. Kao, fol miriše i dezinfikuje. Ma, koje je tim virusima i bajama  dohakao? Još kada se danas, sutra pojavi kakav novi soj neće nam pomoći ni stotinu tih pssst aparatića.

...I, evo ga, taman kada sam se uživio u tekmu pored uha mi zapišta. Jest da je primaću zamirisao, ali šta će mi malo čudo digitalne tehnike, koje možeš nariktati na koliko hoćeš dekika da se budi, kad ti odoše sve tanji živci. Taman mi to treba dok bježim u spas TV iluzija, umjesto da budno pratim one statistike koliko nas je zaraženih, koliko u bolnicama i koliko, uh, znate već.

Nego ovaj miris od kojeg više ne mogu pobjeći nešto mi je poznat. Kao da sam ga mirisao u nekim davnim godinama. Da li je to bio onaj što je bez konkurencije osvajao u početnim socijalističkim godinama jedne nestale zemlje, kada nas nisu mučile ove kapitalističke digi špricaljke parfema.

I, evo ga, opet pssst! E, sada mi neće pobjeći. Široko sam otvorio nosnice i nakon sekund, dva otplovio u vrijeme dunja na ormaru. Nikada mi ništa neće tako lijepo, uzbudljivo mirisati kao žuti plodovi voća što smo u taj vakat krali iz one bašte kod Amerikanca. Bila je ta nezaboravna avlija odmah pored današnje zgrade u kojoj stoluje onaj Visoki predstavnik OHR-a. Teško mi je danas povezivati taj voćnjak sjećanja sa divnim mirisom dunja i prvim pucnjima na one koji su željeli samo mir. U tu baštu kod Amerikanca ušuljali su se šestog aprila 1992. zločinci što su hladnokrvno mecima šarali po masi na ondašnjem Vrbanja mostu. Ubili su tada najhrabrije žene Sarajeva Suadu Dilberović i Olgu Sučić.

Sjećam se...

Sjećam se da su mi od tada dunje nekako manje mirisale i u ovim poratnim godinama sam rijetko prolazio sarajevskim Kovačićima i obavezno ubrzavao korak kada bih bio blizu nekadašnjeg voćnjaka kod Amerikanca.

Ali, ne možeš sada ubrzati u nekoj hladnoj holandskoj noći dok ti napetost jedne engleske nogometne tekme na TV prati miris koji te ponovo osvaja i munjevito vraća u dane djetinjstva i nikada zaboravljene magije dunja sa ormara. Još se sjećam one šipke što sam je zaradio od majke kada sam u godinama gladnim želio da zagrizem žuti, zreli plod od kojih su se kočila usta. Pamtim da su uvijek najmanje četiri dunje krasile ćoškove kestenjastog sjajnog ormara. Bio je to obavezni ukras svake kuće koja je držala do sebe. Kod koga dunje nisu mirisale to se nije moglo nazvati domom.

Na taj vječni miris godina davnih gotovo sam potpuno zaboravio u ljetima najvećeg procvata zemlje, koje više nikada biti neće. Bio sam okružen najboljim parfemima planeta i mislio da živim život pravog Evropljanina.

I, evo ga, opet pssst! Sada me miris već jače vodi u uzburkane vode ličnih memorija što sve više nestaju na pučini sjećanja. Ipak Kuduz film, što postaje vrijedniji kako vrijeme prolazi, ne može se zaboraviti. Bio sam član ekipe, vodio sam Press službu, bio, na moju sreću, u svakom dijeliću stvaranja velikog djela legendarnog sineaste Ademir Kenovića i pisca scenarija akademika Abdulaha Sidrana.

Od plime uspomena na koje me ovaj mirisni aparatić podsjeća najjača je ona iz jednog od nekada super opremljenih tonskih studija RTV Sarajevo. Goran Bregović i Davorin Popović Pimpek snimali su Žute dunje, pjesmu svih vremena.

"Voljelo se dvoje mladih..."

I danas, kad po ko zna koji put čujem ono: “Voljelo se dvoje mladih šest mjeseci, godinu…” i plakao bih i smijao se. Posljednjim atomima snage najčešće uspijevam u ovom drugom. Sjetim se tada kako su se snimale te legendarne Žute dunje. Goran Bregović, autor nove obrade stare pjesme, već je gubio živce, a pjevač Davorin Popović bio je ljut kao ris. Nakon desetak ponavljanja, istrčao je iz tonskog studija i, onako po sarajevski, naredi Bregi da briše iz vidokruga. Poslije cigarete smirenja, Pimpek se vratio pred mikrofon i u cugu otpjevao ono što nas već više od tri decenije prikuje dok oduševljeno slušamo majstora glasa. Kada je izašao iz studija samo je, onako u prolazu, dobacio kompozitoru: – Mali, tako se to radi…

Osmijeh na legendarni sarajevski mangupluk polagano zamre kada se prisjetim koliko je dobrih ljudi, što su bili vezani uz Žute dunje već zauvijek otišlo. Kako godine teku, raja polagano zaboravlja da je ta pjesma vezana za film Kuduz (tur. bjesnilo) Ademira Kenovića. Kao i pjesma i film je bio izuzetni plod rascvjetale predratne sarajevske kulture.

… Eto, šta može učiniti jedan aparatić što širi mirise. Ne uživa ti samo nos, nego i srce, duša. Dunje, posebno ako su žute pale spomenar za koji sam mislio da ga više neću otvarati.

Zato ću, bar, u spavaćoj sobi na ormare staviti četiri voćke da mi miruhe. Možda mi pomognu da u ova sve poganija vremena imam mirnije, ljepše snove.