Piše: Gojko BERIĆ (Oslobođenje)

“Ko je, bre, taj Šapić da tako drsko laže o partizanskom pokretu i socijalističkoj Jugoslaviji, prezire Tita i veliča četničkog vođu Dražu Mihailovića”, pita se, gostujući nedavno na televiziji, velika srpska i jugoslovenska glumica Jelisaveta Sablić. Naravno, njeno pitanje je izraz lične ozlojeđenosti, i ne samo njene, pošto cijela Srbija zna ko je Aleksandar Šapić. Rođen je u Beogradu, ima 46 godina i diplomu doktora industrijskog menadžmenta, bio je jedan od najboljih vaterpolista na svijetu, u politici je punih 18 godina i zakleti je dražinovac, alergičan na sve što je crveno. Dovoljno da u odbrani naprednjačke prevlasti u Beogradu postane Vučićev as iz rukava i bude izabran za gradonačelnika nekadašnje jugoslovenske metropole. Ustoličen na jednu od najvažnijih dužnosti u zemlji, Šapić je udarnički krenuo u praktičnu reviziju istorije.

Mesijanski obuzet tom zadaćom, započeo je temeljno ideološko pranje Beograda, brišući iz njegove istorije sve što je bilo “komunističko” i “jugoslovensko” i preživjelo raspad nekadašnje države. Među krupnijim zahvatima navodi se planirana promjena imena Jugoslovenskog dramskog pozorišta, rušenje hotela Jugoslavija i uklanjanje čuvenog Savskog mosta. Šapić ne podnosi ni crveno obojene autobuse u gradskom saobraćaju, pa ih namjerava prefarbati u plavo. Ima on još takvih želja, poput one da izmjesti Grobnicu narodnih heroja na Kalemegdanu, zato što su u njoj sahranjeni Ivo Lola Ribar, Ivan Milutinović, Moša Pijade i predratni komunista i radnički tribun Đuro Đaković. Građani širokog socijalnog spektra pružaju sve veći javni otpor njegovim namjerama. Uzaludan ili ne, vidjeće se. Glavne protivnike svoje kampanje, kojom želi preobraziti preostali identitet nekadašnjeg Beograda, Šapić je prepoznao u novinarima nezavisnih medija s kojima je ušao u rat bez kraja. One sa TV N1 ne prestaje da naziva hohštaplerima, suštinom zla i sličnim imenima.

Beograd je uvijek bio važno mjesto za Bosnu i Hercegovinu. Bio je to u našim najboljim socijalističkim godinama, kada je milione Jugoslovena oduševljavao svojim kosmopolitskim šarmom, svojim filmovima i nezaboravnim TV serijama, nakon čega su devedesetih godina, dolaskom Miloševića na vlast, iz tog istog grada prema Bosni zapuhali olujni vjetrovi velikosrpskog nacionalizma, unakazivši njen identitet i nanijevši joj štete koje nikada neće biti popravljene. Beograd je i nakon proteklog rata ostao faktor koji snažno utječe na sudbinu Bosne i Hercegovine, pošto je njegov nacionalistički, pročetnički režim uspostavio vazalni odnos sa Miloradom Dodikom i Republikom Srpskom. Kao što vidimo, četnički gradonačelnik Beograda Šapić Aleksandar ima velike i zahtjevne planove, čijom bi realizacijom taj grad trebao postati centar Srpskog sveta. Međutim, san svih Šapićevih političkih snova je uklanjanje Tita iz Kuće cveća na Dedinju, tako što bi ga besplatno izvezao u Hrvatsku. Kako stvari trenutno stoje, to neće ići tako lako. Ivica Dačić, ministar policije, stavio je Šapiću do znanja, istina, bez mnogo uzbuđenja, gotovo stidljivo, da njegovi ljudi (SPS) u Gradskoj skupštini neće podržati takvo što.

Dačićev gest je, međutim, bio iznuđen ustupak preostalim pristalicama njegove posrnule partije. Njemu je važno da bude ministar, a s Titom šta bude. Šutio je o zahtjevu da se Šapić smijeni, znajući da je to ipak račun između gradonačelnika i predsjednika Vučića. Tito u Hrvatsku, a Draža na Terazije, gdje bi mu, po Šapićevoj zamisli, bio podignut spomenik, nije stvar koju bi Vučić u ovom trenutku mogao javno podržati. Svoj stav je objasnio: “Nikad nisam bio ljubitelj komunista i komunističkog režima, ali Josip Broz je deo naše istorije. Živeo je ovde, sahranjen je ovde i ostaće deo jugoslovenske i srpske istorije”. I ništa više. Vučić ne kaže kako je Tito živio i šta je sve uradio za svoju zemlju i njene narode, stvorivši im ugled u svijetu kakav više nikad neće imati. Bio je na mnogo načina veliki čovjek, ogromnoj većini Jugoslovena bio je više nego dobar. I to još dugo, kako neko reče, nakon isteka garancije. Ali, od nekadašnjeg šegrta četničkog vojvode Vojislava Šešelja nikakve pohvale Titu nisu se mogle ni očekivati. Šapić nije želio polemisati sa predsjednikom Srbije, ali je ipak rekao: “Moji i njegovi pogledi, barem ono što smo do sada razgovarali o tom periodu, suštinski se ništa ne razlikuju”. Vučić i Šapić, Aleksandar Prvi i Aleksandar Drugi, ista je to priča. Bilo kako bilo, gradonačelnik Šapić, neumorni antikomunistički fajter, dražinovac sa dna kace, nije se 20. oktobra pojavio na obilježavanju 80. godišnjice oslobođenja Beograda. Bilo bi licemjerno da je tu bio.

Aleksandar Šapić nije nikakva nova pojava u Srbiji i među Srbima s obje strane Drine, niti je čovjek “cirkuskih ideja”, kako ga opisuju neki analitičari, već finalni igrač u višegodišnjem koketiranju srpskih vlasti sa mračnim idejama prošlosti. Šapić je tu samo da proglasi pobjedu, pošto je posve očigledno da je partizanski antifašizam obezvrijeđen, a četnički pokret i njegova ideologija na mnogo načina rehabilitovani. Kolika i kakva će biti cijena tog romantičnog valcera, vidjećemo.