Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Kada sam daleko od Jadrana onda nostalgiju za valovima sjećanja liječim na obali hladnog, tamnog Sjevernog mora. Šumi mi koji kilometar od nečeg što zovem moj dom, iako dobro znam da sebe lažem i da do dna duše osjećam gdje je moja prava ćaku.

Sa tamnog pješćanog pruda, što se negdje u daljini spaja sa beskrajom ravne zemlje, proteklih jeseni i zima pokušavao sam da materijalno oživim onu legendarnu priču Edgara Alana Poa, koji je birvaktile za svoju “Poruku u boci” dobio prvih 50 dolara. Nije me zanimala lova, nego da li će i moje boce s porukama stići do neke znatiželjne ruke na drugim obalama. Kako su godine prolazile sve sam bio sigurniji da ću zbog svojih boca dobiti ili išijas, ili reumu. Često sam se po nekoliko debelih sati mučio da dobro začepljeni stakleni predmet ubacim u valove nemirnog Sjevernog mora. Kao totalni pomorski amater odabirao sam bezbroj puta plimu za bacanje poruke, umjesto oseku. Zato i nije bilo čudno, da koliko god jako zamahnuo i lansirao bocu u zapjenušane talase, da se kao bumerang vraćala za nekoliko minuta. Gotovo zaleđen pod udarima hladnog vjetra, uzavrelim pogledom, stojeći izgubljeno na pješćanoj sprudi , napokon bi sretno pratio plutanje staklenki u daljini. Nadajući se da će mi neko nekada sličnom porukom u boci, kao u filmovima, javiti da je u mojoj flašici našao moju ceduljicu.

 Vjerovao sam tada stručnjacima za Golfske i ostale struje, kao što sam vjerovao onima što su nas vodili kroz covid oluje i uragane. Kazivali su mi da svaki predmet bačen ispred belgijske ili holandske obale sigurno pluta ka jugu, ka Francuskoj, pa onda dole prema Portugalu, Španiji. Te da zahvaljujuci vrtlozima što nastaju od sudara voda Okeana i Sredozemnog mora postoji vjerovatnoća od 75 procenata da moja bočica završi na nekoj od plaža kod Nice, Sicilije ili možda, čak, u vodama Jadrana. Kako sam čovjek kojeg je sreća pratila cijeli život moje šanse su bile veoma velike. Evo, recimo, rodio sam se na najgoroj tački Evrope, na prostoru gdje sukobi izbijaju svako četvrto desetljeće i gdje svaka porodica ima ratne žrtve i štete. Ponikao sam na prostoru gdje je od imovine potrebno imati samo dva dobra kofera. Elem i pored svih tih negativnih uslova za razvoj i budućnost evo sam završio na obalama jedne od najnižih i najmirnih zemalja na svijetu.

 Ali, završio sam i sa bacanjem boca sa porukama. Jer, omanuli mi oni stručnjaci za morske struje, nadam se da neće, gluho bilo, sada i ovi što nam životima upravljaju dok nam svakog dana prijete neki novim ratovima, pa, čak,  i svjetskim atomskim sukobom.

 Zato umjesto flaše, ima tome godina ili dvije, zamočim šaku u hladnu golfsku struju i šaljem vodene pozdrave svoj našoj raji što je novi život našla na obalama Sjevernog mora i onim toplijim zemljama oko kanala La Manš i niže prema tirkiznim sredozemnim valovima. Ima nas u tim zemljama, brat bratu, pola miliona s bh. korijenima.

 I postajem sve radosniji, jer mi sve više jarana, raje, prijatelja, a i nepoznatih zemljaka javljaju da se i oni rukuju s morem s plaža uz koje nastavljaju novi život. I kažu da u tim trenucima osjećaju gotovo kao i ja. Da smo na trenutak zajedno i kao da nikada nismo otišli iz naše Bosne I Hercegovine.

 Krenuo sam tako posljednjih ,nekada svetih, dana novembra s rukovanjem sa morskim strujama što će moje pozdrave raznijeti preko raznih granica. I gotovo se ukočio od studeni vode mjeseca studenog.

 Jedva sam izdržao da umočim kažiprst u ledenu pjenu. Nadam se da će i takav moj morski pozdrav jaranski prihvatiti svi iz raje od Španije, Italije, Francuske, Engleske, Belgije, Holandije, Danske, Njemačke, Švedske, Norveške, Finske Estonije, Islanda...

                                                                                          Pavle PAVLOVIĆ