Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

U Gruziji gore ulice. Vlast je najavila obustavu evropskih integracija, iako Gruzija EU integracije, kao cilj, ima zapisane u Ustavu. Građani su izašli na proteste. Premijer kaže da neće dozvoliti revoluciju.

Na CDM-u smo vam već ukazali na sličnosti između gruzijskog i crnogorskog slučaja. Izvolite: https://www.cdm.me/kolumne/moze-li-crna-gora-postati-mala-gruzija-da-jer-mandic-je-tempirana-bomba-na-putu-ka-eu/

Gruziju Rusija vidi kao dio Ruskog svijeta. Crnu Goru Srbija vidi kao dio Srpskog sveta. I u jednoj i u drugoj zemlji čitav jedan politički blok sačinjen od stranaka, medija, NVO-a, dijelova državnih/kulturnih institucija te, naravno, crkve, radi na integraciji Gruzije i Crne Gore ne u EU – nego u dva rečena etnička svijeta, dvije metadržave.

Do juče, i Crna Gora i Gruzija bile su na takozvanom „EU putu“. Gruzija je otpala.

Gruzijski slučaj je iz crnogorske perspektive naročito zanimljiv i upozoravajući zato što otkriva manjkavost izvještaja o „snažnoj podršci građana EU integracijama“. Otkriva, zapravo, pukotinu; ne, rupetinu; ne, bezdan u toj priči. Bezdan u koji sada tone „gruzijski put u EU“.

Da ponovimo: po istraživanju koje je koliko prošle godine sproveo NDI, čak 79 posto građana Gruzije željelo je u EU. NDI je rezultate istraživanja 11. decembra 2023. objavio pod trijumfalnim naslovom punim evropskog optimizma: „Građani Gruzije ostaju posvećeni članstvu u EU; nacija ujedinjena u snu i dijeli izazove“. Evo: https://www.ndi.org/publications/ndi-poll-georgian-citizens-remain-committed-eu-membership-nation-united-its-dreams-and.

Pitanje je, dakle: zašto su građani Gruzije, ako ih je 79 odsto za EU integracije, na izborima glasali za proruske snage, za koje su znali da će te integracije zaustaviti?

Da pojednostavimo i dugu priču skratimo, shodno pravilu da onome ko vam nešto ne može objasniti u dvije rečenice, ni samome nije jasno to što bi da vam objasni.

Dakle. Zato što su građani Gruzije, baš kao i građani Crne Gore, za evropske pare, ali ne i za evropske vrijednosti.

Oni bi, dakle, evropske plate i da bez pasoša mogu otići na zapad da tamo rade, izlaze u „naše“ kafane, na „našu“ hranu i „našu“ muziku, da dio para šalju doma, da pomognu, a dio čuvaju da u selu ozidaju kućerinu a ispred kućerine parkiraju bembaru, sedmicu. Oni su zarad veće plate spremni trpjeti ljudska prava i demokratiju tamo đe rade – ali nemaju ništa protiv autokratije i terora nad manjinom u domovini. Ne pada im na pamet da se žene i udaju za ljude druge vjere i nacije – osim za papire. Ne pada im na pamet da se druže sa gejevima. Nikada neće otići na gej svadbu. Ako Bog da, toga uskoro neće ni biti, jer će to, kao i sve ostalo, srediti Tramp.

Pitanje „hoćete li u EU“ građani Gruzije i Crne Gore, dakle, razumiju kao „hoćete li više para“. Odgovor je, naravno, da.

„Slučaj Gruzija“ pokazuje svu šupljinu štelovanih istraživanja i lažnog optimizma. Da isto ne bi pokazao „slučaj Crna Gora“, potrebne su najmanje dvije stvari. Prva, da se ograniči ili, poželjno, umanji uticaj Andrije Mandića, zapravo Aleksandra Vučića, zapravo Vladimira Putina u Crnoj Gori. I druga: da neko u ovoj vladi razumije da EU integracije nisu samo tehničko pitanje donošenja zakona. EU integracije su vrjednosno pitanje. Sa retrogradnim, ultrakonzervativnim vrijednostima koje su dominantne u Crnoj Gori, džabe ćemo donositi EU zakone. Politika ravnodušnosti prema vrijednostima i nezamijeranja ultrakonzervativnom dijelu biračkog tijela Crnu Goru ne vodi ka, nego sve dalje od Evropske unije.

Dakako, ako u međuvremenu sama EU ne postane zajednica sa Putinovim vrijednostima, za šta se očito zalaže nemali broj Evropljana.