Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Postaviti tog čovjeka na mjesto predsjednika Skupštine bila je istorijska greška. Zato što je to značilo pod

1. normalizovati Mandićevu ideologiju i međunarodno je promovisati kao centrističku, iako se radi o ekstremnom nacionalizmu
2. pomoći joj da se širi – ovoga puta sa pozicije zakonodavne vlasti – i nastavi djelovati ka svojim ciljevima, koji su u suprotnosti sa samim postojanjem suverene Crne Gore

Riječ je, da podsjetimo, o ideologiji – velikosrpskoj, dakle – koja je tokom devedesetih godina 20. vijeka započela čak četiri rata – doduše, u sva četiri bila poražena, što je svjetski rekord.

O ideologiji govorimo koja je iza sebe ostavila stotine hiljada mrtvih i milione raseljenih, ideologiji u ime koje su izvršeni masovni zločini protiv čovječnosti: planska silovanja, elitocid, etnička čišćenja i, konačno, genocid. Svi vi koji ste glasali za Mandića, ili im se u međuvremenu pridružili, ili u svojim medijima, kao Željko Ivanović i Miodrag Perović, promovisali tu ideologiju kao „emancipatorsku“ i izjednačavali je sa fantomom „crnogorskog nacionalizma“, za sve vas važi: za sve to ste glasali onda kada ste digli ruku da Mandić preuzme zakonodavnu vlast u ovoj državi. Je li se isplatilo? Jeste li napunili prkna?

Ela.

A što ćemo sad?

Andrija Mandić, dakle, nije tek „albanofob“, kako tvrdi Nik Đeljošaj. Kada bi bilo samo to, bilo bi još i dobro. Ne. Nego je Mandić jedna od vodećih figura ideološkog nacionalno-vjersko-vojno-političkog projekta koji Kosovo, Crnu Goru i Bosnu vidi kao vlastitu teritoriju. Za razliku od onih koji su ga podržali pa se sad ibrete okle Andrija ispade četnik, Mandić ne samo da ima ideologiju, nego se te ideologije i drži. Ovi ostali su kao onaj oksfordski profesor o kojem piše Teri Iglton. Čovjek je, navodno, bio ljevičar. Trebao dobiti neku poziciju u upravi univerziteta, pa ga pozvalo na razgovor. Tamo su mu rekli: ali nisu li vaša ideološka uvjerenja ekstremna? A ovaj odgovorio: jesu, ali ja ih se vrlo umjereno držim.

Andrijina su uvjerenja ekstremna i on ih se ekstremno drži. Naravno, mimikrija je nužna za opstanak – kako nekim vrstama insekata, tako i političarima. Kad treba, Mandić se pretvara da nije ono što je.

Ali samo notorni politički idiot, ili korisni idiot, ili onaj kojemu se isplati da se pretvara da je politički idiot, mogao je u bilo kom trenutku povjerovati u transformaciju Andrije Mandića u proevropskog, proNATO političara lojalnog liberalno-demokratskom konsenzusu. Pardon, blaženopočovšem liberalno-demokratskom konsenzusu.

Paradoks je u sljedećem: oni koji o Mandiću govore da je zarad fotelje prodao Putina i Veliku Srbiju o njemu, zapravo, zbore i pišu kudikamo grđe od mene. Ja sam, naime, posve siguran da on to nikada ne bi učinio.

Kako bilo, situacija je sad ovakva. Politički projekat čija je Mandić važna figura neće dozvoliti EU integracije Crne Gore. Prvo zato što time Crna Gora izlazi van političke orbite Velike Srbije, aka Srpskog sveta. Drugo zato što bi to  – Crna Gora u EU prije Srbije – značilo poniženje Aleksandra Vučića. I važnije od toga: značilo bi da Vučić nije oposlio velikosrpski posao te da može biti sklonjen. Kao što je, nakon što posao nije završio, baš zato što posao završio nije, sklonjen i Milošević.

Zato politički blok koji vodi Mandić lagano ali sigurno diže nacionalne tenzije sa svim drugim etničkim grupama, razbijajući tako društvenu koheziju Crne Gore: malo koškanje sa Hrvatima, malo vrijeđanje Crnogoraca, malo prijetnje Bošnjacima na sjeveru, malo provociranje Albanaca u Tuzima… Ako se Crna Gora bude nastavila približavati EU, Mandić i njegovi će tenzije dizati a Crna će Gora postati vrlo opasno mjesto. Nešto nalik na Gruziju danas, recimo.

Da skratim. Vi koji ste ga zavlastili, Mandiću ste dali toljagu kojom će vas opaučit po leđima. Kome krivo, jeba mu pas mater.