Pitanje je mogu li se sirijski Kurdi pretjerano radovati padu brutalnog diktatora Bashara al-Assada. Naime, događaji na terenu pokazuju da islamisti koji su zahvaljujući pomoći iz Turske zavladali Sirijom nemaju miroljubive namjere prema Kurdima, a to bi moglo dovesti do novog rata.

Istina, zapovjednik kurdskih snaga u Siriji pozdravio je u nedjelju rušenje autoritarnog režima Bashara al-Assada. "U Siriji živimo u povijesnim trenucima kao svjedoci pada autoritarnog režima u Damasku", objavio je na Telegramu Mazlum Abdi, koji je na čelu Sirijskih demokratskih snaga (SDF), koje kontroliraju dijelove sjeveroistočne autonomne regije poznate kao Sirijski Kurdistan.

Odmah je stigla i prijeteća poruka iz Ankare da Turska želi pomoći da se "jamči sigurnost" u Siriji nakon pada Assada, ali i da će raditi na sprječavanju davanja autonomije Kurdima. U skladu sa spomenutom prijetnjom, u napadu turske bespilotne letjelice na područje pod kontrolom Kurda u ponedjeljak je poginulo 11 civila, uključujući šestero djece, a dan ranije su jedinice koje obučavaju Turci zauzele grad Manbidžu i protjerale branitelje SDF-a.

Početkom mjeseca, proturski borci također su zauzeli strateški grad Tal Rifaat od kurdskih snaga, paralelno s velikom ofanzivom pobunjenika protiv Assadova režima.

Oko 25 do 30 miliona Kurda trenutno živi na području koje nazivaju Velikim Kurdistanom, regiji koja se proteže preko jugoistočne Turske, sjeverozapadnog Irana, sjevernog Iraka i sjeveroistočne Sirije. U sirijskom ih Kurdistanu (kurdski: Rojavayê Kurdistanê, što je u prijevodu "Kurdistan gdje sunce zalazi") živi oko 1,7 miliona, a to je devet posto stanovništva.

Glavni neprijatelji Turske nalaze se u sjevernoj Siriji, gdje kurdske jedinice PKK/YPG (Jedinice narodne odbrane) imaju svoje sjedište. Borci YPG-a i dalje su okosnica Sirijskih demokratskih snaga, osnovanih 2015. godine, koje su obučene i naoružane uz pomoć Sjedinjenih Američkih Država.

One su na području Sirije već godinama najvažniji američki partner u borbi protiv Islamske Države (ISIS) i zato YPG nikada nije proglašen terorističkom organizacijom, premda se ideološki oslanja na političku strategiju PKK. Tayyip Erdogan je zbog toga bijesan i koristi svaku priliku za sukob.

Kada su 2019. Turci napali sirijske Kurde u pograničnoj zoni, Amerika se povukla, da ne bi bila umiješana u sukob dvaju saveznika - jednog u NATO-u, a drugog u borbi s islamistima. Godinu dana ranije, Erdogan je poslao svoje trupe u osvajanje grada Afrina, što je izazvalo egzodus 200.000 tamošnjih Kurda.

To je mogao jer je tadašnji predsjednik Donald Trump bio naredio povlačenje američkih vojnika iz Kurdistana, iako je ondje ostao manji kontingent, otprilike 900 Amerikanaca. Logično, Kurdi su to doživjeli kao izdaju, kao i mnogi u SAD-u. "Ovo je poruka svim našim prijateljima na Bliskom istoku da su Sjedinjene Države nepouzdane", komentirao je nakon toga za CNN bivši američki ambasador pri NATO-u Nicholas Burns.

Američki vojni i politički angažman s Kurdima ozbiljno je započeo Zaljevskim ratom 1990.-1991. Irački Kurdistan snažno je podržao i američku invaziju na Irak 2003., kada su se kurdske snage udružile s američkim trupama u svrgavanju Sadama Huseina.

Američko-kurdsko bratstvo po oružju bilo je ključno i za razbijanje Islamske države u Siriji. Sirijski Kurdi, odnosno jedinice YPG-a, u savezu su s SAD-om odigrali glavnu ulogu u velikom porazu ISIS-a na bojnom polju i zauzeli su strateški važan grad Raqqu. Partnerstvo SAD-a s YPG-om donijelo je uspjeh na bojnom polju, a konačna pobjeda Kurda kod grada Kobanija postala je prekretnica u borbi protiv ISIS-a.

Ali upravo je ovaj uspjeh počeo zvoniti na uzbunu u Ankari. Za Erdogana, savez SAD-a i YPG-a predstavljao je promjenu igre u regiji, odnosno mogućnost da Kurdi konačno dobiju vlastitu državu. Turska to ni po koju cijenu neće dozvoliti jer Veliki Kurdistan uključuje i dijelove turskog teritorija.

Erdogana dodatno iritira to što je Sirijski Kurdistan ekonomski samodovoljan zahvaljujući naftnim poljima, a to osigurava stalni dotok novca. Osim toga, nakon što su vlasti u Siriji u proteklih osamdeset godina branile upotrebu kurdskog jezika i kulture, čak i u privatnoj sferi, sada su izgubile tu bitku jer Kurdi vladaju na svojoj teritoriji.

"Kurdi su stekli sve atribute nacije, osim suvereniteta. Sjedinjene Države ostaju najvažniji pojedinačni faktor kada se radi o određivanju budućnosti Kurda, posebno u Iraku i Siriji. Trump možda prekida partnerstvo SAD-a s YPG-om, ali sirijski Kurdi su ipak imali koristi od odnosa jer su ih vanjske sile prije smatrale najmanje važnom kurdskom populacijom u regiji. Kurdska država možda je daleko, ali ako se ikada pojavi, postojat će nacija koja će je naseliti", još 2019. glasio je zaključak koji je objavio Foreign Affairs.