Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Koliko ste puta čuli kvaziargument koji glasi: ako se niste bunili za vrijeme DPS-ove pljačke, zašto se bunite sad?

„Argument“ je očito partikularan, smišljen da pokuša obesmisliti protest protiv ove vlasti. Pritom je i očito iznimno neinteligentan: djeluje kao vapaj očajnika koji u svoju odbranu ne može reći ništa, te mu preostaje da osporava etički kredibilitet protestanata.

Da bismo razumjeli koliko je taj „argument“ besmislen, pokušajmo ga učiniti univerzalnim.

Ako se niste bunili tokom 30 godina DPS-ove krađe, zašto ste izašli na litije? Na ovo bi se moglo odgovoriti: zato što nam je crkva važnija od korupcije. No nije li očigledno i samo po sebi razumljivo da je nekome 12 ubijenih ljudi važnije od korupcije?

Ako se niste bunili protiv okupacije 1918, zašto ste ustali protiv one iz 1941?

Ako su trpjeli vjekove carskoga zuluma, zašto su se Rusi digli na Oktobarsku revoluciju?

Ako su Srbi trpjeli vjekove turskoga ugnjetavanja, zašto su digli Prvi srpski ustanak?

Zamislite Mariju Antoanetu koja se pita: ako su ovi ljudi trpjeli sve do sada, zašto su se pobunili protiv mojih kolača?

Ili srednjevjekovne evropske feudalce koji na Seljačke ustanke reaguju replikom: ovi ljudi su ćutali na sve naše zločine prema njima – kojim se pravom sada bune?

Ako su rimski robovi pokorno robovali, zašto su jednoga dana pošli za Spartakom?

Napokon – ako se niste bunili zbog Hristovog raspeća, otkud vam obraz da se bilo kada u istoriji pobunite?

Dakle: da je „argument“ protiv pobune protiv ove vlasti univerzalan, nikada u istoriji niti jedna buna ne bi bila podignuta. Povijest čovječanstva sastojala bi se isključivo od trpljenja, bez ijednog divljega plamena pobune.

Šta ćete: ljudi se ne bune, pa se bune. Takvi su oni. Vladari ovoga svijeta raspolažu bezbrojnim ciničnim argumentima protiv pobune. Neke od njih nalazimo u formi takozvanih „narodnih mudrosti“, među kojima se vodi mrtva trka u gluposti. Recimo: „Strpljen – spašen“. Ili: „Trpi dušo, Boga radi“.

Vladar koji pred buntom visi na tankom koncu kvaziargumenta „trpjeli ste – trpite“, po pravilu uskoro visi na nečem debljem, veće nosivosti.