Iva Tanacković je fotografkinja koja je na protestu u Beogradu 24. januara uspjela da uhvati djevojku koja je kolima pokosila studentkinju. Ovaj prizor nastao je samo nekoliko trenutaka nakon nesreće, a mnogi kažu da će slika ući u historiju. Autorka ju je nazvala "Zlo u retrovizoru".

Iva je za Nova.rs ispričala kako je nastala ova fotografija nekoliko sekundi nakon što je devojka pokosila studentkinju u Jurija Gagarina:

"Prvo je proletjelo auto i puklo je, mislila sam da pucaju u nas. Onda sam shvatila da su nekoga zgazili. Rulja je opkoljavala auto, već mu je bilo razbijeno zadnje staklo. Ne znam da li od udarca ili je nekog od prisutnih to uradio. Svi smo došli da vidimo ko je povrijeđen, nismo shvatili da je vozač produžio, pošto je zgazio i da smo pored povrijeđene već prošli. Bar ja nisam shvatila. Obišla sam auto, prednje staklo je bilo napuklo. Nigdje krvi. Odlomljena registarska tablica. Nekoliko ljudi se raspravlja. Za volanom veoma mlada žena. Smatrala sam da ne treba da slikamo njeno lice, ali palo mi je na pamet da mogu da uhvatim oči u retrovizoru, kroz ono razbijeno zadnje staklo. To sam i uradila. Sada, skoro jedan dan posle toga, hvataju me žmarci.“

O tome šta se detaljno desilo kad je pregažena djevojka pisao je na svom Facebook profilu i građanin Jovica Kostić. Njegov tekst prenosimo u celosti:

„Svjedočio sam danas onom strašnom gaženju djevojke-redara na protestu. Sve se desilo nevjerovatno brzo, bukvalno munjevito.

Aleksa, student i fotograf i ja, razgovarali smo i koračali ispred kolone. Redari su trčali ispred svih i pokušavali su da zaustave saobračaj ili da ga preusmjere u bočne ulice gdje je to bilo moguće. Nalazili smo se u ulici Jurija Gagarina, negdje naspram bloka 70 ili kod „Kineza“.

Od tri trake u jednom pravcu koliko ima ta ulica, svi vozači su se sklonili i parkirali u onu skroz desnu. Medjutim, ta djevojka u crnom autu (ne stigoh tačno ni da vidim koji je. Uglavnom neki mali crni, poput Corse ili Citroena) nije željela da se pomjeri nego je ostala na sred puta. Redari su pokušavali da joj objasne da je suludo da ide naprijed jer nema kud. Na 50-100m je zaustavljena kolona vozila i to je maksimum do kog može doći. Medjutim, iz bočne ulice već je nailazila protestna kolona i zaista nije bilo svrhe da bilo gdje mrda sem da se parkira skroz desno i sačeka da sve prođe.

Incident hitna pomoć crni automobil (Foto:Goran Srdanov/Nova.rs)

Aleksa i ja pričamo i u sljedećom momentu vidimo kako djevojka i dečko lete pored auta i Katarina udara glavom o ivičnjak.

Medjutim, horor ne prolazi vec naprotiv, postaje još gori.

Djevojka u crnom autu daje pun gas i ide ka koloni ljudi. Vec vidim tragediju i već instiktivno krećem da trčim ka njoj. Usput zakačinje par ljudi i oni padaju. Neke je samo okrznula, neke bogami i oborila. Kakav horor ljudi. Kao da gledate najgori film. Gledam i ne mogu da vjerujem šta se dešava.

Šta se to desi sa mozgom pa čovjek kreće u takav ubilački pohod? Zašto? Pobogu zašto amaaan?

Ustvari, sve je to posljedica huškanja glavnog psihopate. Ljudi vide da mogu da se provlače nekažnjeno za razna nedjela pa ko vele, šta me briga. Ko zna čija je kćerka. Ko li je tata.

Ma i da nije, nebitno…

Zaustavila se tek kad više nije imala kud.

Ispred nje je bila kolona vozila. U međuvremenu, ka njenom autu trčali su još mnogi. Što redari, što ljudi poput mene.

Nisam ni stigao da priđem, da vidim šta se dešava oko auta, redari su opkolili auto.

Generalni štrajk, incident sa kolima (Foto: Vesna Lalić/Nova.rs)

Oni su zaslužni što je ta djevojka ostala netaknuta. Auto nisu mogli da sačuvaju iako su branili da bilo ko udara auto. Bijes je bio ogroman. Ljudi koji su sve ono vidjeli, željeli su da se osvete.

Razumijem ih. Ono je bukvalno bio teroristički napad i ne znam kojim čudom niko nije ubijen. Ona je išla među ljude sa namjerom da nekog ubije. Gledao sam ljude kao ih obara kao kegle za kuglanje. Padali su kao pokošeni a ona je i dalje vozila.

Žene su vrištale, plakale.

Gledam gdje prije da idem.

Tu oko kola već ne mogu ništa da vidim, previše je ljudi opkolilo. Samo vidim i čujem redare kako mole okupljene ljude da se udalje i da ne diraju počinioca ubistva u pokušaju.

Trčim nazad do povrijeđene djevojke.

Udarila je jako glavu o ivičnjak i vidim krv na potiljku. Prije samo par minuta gledao sam je kako trči i reguliše saobraćaj, a sada leži na betonu i pitanje je šta će sa njom biti.

Hitna iz bloka dolazi brzinski.

U međuvremenu, Katarina se osvješćuje polako i par kolega je pridiže. Pitam je jel dobro, klima glavom potvrdno. Neko od kolega joj drži glavu na mjestu odakle krvari. Hitna je preuzima i sada već čujemo da je van životne opasnosti.

Ova današnja ruta je bila duga.

Mnogo ljudi je bilo.

Rekao bih kao nikada do sada.

Sramno je postupanje policije, gdje nijednim vozilom nisu obezbjeđivali skup.

Incident hitna pomoć crni automobil (Foto:Goran Srdanov/Nova.rs)

Znali su sve. Znali su rute. Znali su i za rizik od ovakvih stvari. I nevjerovatno je da nisu željeli da obezbjeđuju protest.

Jer dragi ljudi, nije isto kad srednjoškolska djeca obezbjeđuju ovoliki skup, i nije isto kad obezbjeđuje policija kojoj je to posao i koju plaćamo svi mi.

Čemu onda oni služe?

Da nas maltretiraju i da obezbjeđuju koncerte raznih režimskih kurvi?

Evidentno je da je ovaj bolesnik pogubio sve konce. Evo gledam malopre prenos iz Jagodine, i vidim Hitlera. Opet prijeti, opet laže, opet huška.

Samo, ovaj naš Hitler huška narod međusobno da se pobije. Jer, mi više nemamo sa kim da ratujemo. Gdje god smo mogli, uvalio nas je u to i podstrekivao na rat, mržnju i stradanje, a njega se bratija bogatila. Sada još da se pobijemo medjusobno. Mada, nestajemo takvom brzinom da nam rat uopšte i nije potreban.

Na još par mjesta je bilo incidenata.

Neke sam vidio lično neke ne. Trudio sam se da budem ispred kolone i stajao sam uvijek na raskrsnicama gdje je bilo rizično da se ovako nešto desi. Ali, nemoguće je sve nadgledati i svugdje stići.

Kako god, svaka čast ovoj djeci, svaka čast studentima koji ove proteste organizuju, obezbjeđuju i vode, kao da imaju dugogodišnjeg iskustva u tome svemu.

A kada se skroz razdani i konačno krene da sija sunce, ovo nepostupanje policije se mora ispitati i kazniti.

Do tada, štitimo i pazimo jedni druge jer prepušteni smo sami sebi.