Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Lako je Trampu. On je cijeli život u Americi i njemu nije trebao Glas Amerike, a još manje Radio Slobodna Evropa. Nama su glasovi što su dolazili iz zvučnika naših starih radio aparata bili znak da postoji još neki drugi svijet, drugi život. Što je pojačavao one filmske slike Zapada o kojem smo potajno maštali. Zavodljive radio priče, koje su se najčešće slušale u tajnosti, samo u krugu najbliže porodice ili provjerenih prijatelja, odvele su mnoge meni poznate u daleke avanture preko bare. I samo oni znaju da li im je u novom životu bilo kako  su im glasovi iz daleke Amerike obećavali. O tome su mi rijetko pričali kada bi se ponekada sreli na stazama našeg djetinjstva.

Ali, bilo kako bilo Sjedinjene Američke Države  trebaju biti zahvalne  radio programu koji nam je stizao iz Vašingtona pod povijesnim imenom Glas Amerike. To Radio Slobodna Evropa u našoj raji je bilo manje poznato. Tek devedesetih kada se kod nas zakuhalo i sve do Dejtona Radio Slobodna Evropa bila je najslušanija.

I, onda kada sam proteklih godina počeli zaboravljati  na te radio talase što su nam donosili prozor u slobodniji svijet informacija zazvonilo je ovih dana – Donald Tramp ukida Glas Amerike i Radio Slobodnu Evropu. Moje je da mislim da mu je to greška, ali ko sam ja? Samo znam da američki predsjednik ne prestaje da iznenađuje ili šokira čudnim potezima.

Bilo kako bilo, naredba jednog od najmoćnijih vladara svijeta ne može da nam zabrani sjećanja. Kao ova što su jako probudila za nedavnog mi obilaska sajma starih radio aparata.

Zanesen morem uređaja, što vraćaju u divna prošla vremena u kojima su nas filovali obećanjima o boljem sutra, zaboravih da napomenem da sam satima i urama, kao na krilima, lebdio iznad jedinstvene berze cijevnih radioprijemnika održane u jednom holandskom gradu.

U toj poplavi ponovo uspaljenih sjećanja što proizvodi svaki pogled na unikatne modele, koji jakim krčanjem ili tihom svirkom prkose prohujalim vremenima, grozničavo sam tragao za jednim specijalnim, maksuz radijem.

Ali, sve Philips do Philpsa, nigdje mog dobrog, starog Kosmaja. Onoga što nije imao magično oko, nego kazaljku misterije koja je donosila glas što i danas mrzim i kojem se divim. Baš kao ono što su poslije pjevali Dugmići na tekst Duška Trifunovića. Mrzio sam tog što je kaubojski isrkivljeno izgovorao dok vi u Jugoslaviji jedete kukurajz mi u Americi kušamo božićne kolače.

Pitao sam se kako on uvijek zna kada sam imao puru za ručak ili večeru, a divio sam mu se zbog onih njegovih kolača. Mi smo u obližnjoj slastičarni imali samo šampite i krempite od kojih je zbog loših bjelanaca ili žumanaca ponekada bolio stomak.

Nikada nije bilo drugih kolača, bila su kokuzna vremena, a i izmoliti petodinarku od mamice i tatice je bila već viša matematika. Zato smo se mangupski dosjetili da u sobu uvijek ulijećemo kada su stariji pažljivo i strahom slušali tog Grgu Zlatopera što je sa Glasa Amerike pedesetih zezao Jugoslaviju kako samo jede kukurajz.

Kada bi kao slučajno odškrinuli vrata, brže bolje bi nam neko u ruku ubacio koji dinarčić s obaveznim prstom na ustima.

Godinama poslije nisam razumio zbog čega su se onako plašljivo okupljali oko starog dobrog Kosmaja. Sve dok nisam doznao da je otac jednog iz raje bio koje ljeto u Zenici, jer su ga nekoliko puta hvatali kako sluša Grgu Zlatopera.

Od tada sam ga još više mrzio. Ali htio ne htio, kada god vidim stari radioprijemnik, koji radi samo na te tajanstvene lampe što svjetle raznim bojama, sjetim se Kosmaja i Grge.

Evo i sada dok me jedan gospodin uvjerava da je ovo manifestacija samo sjedih glava i vrućih cijevi, kontam kako su sretni ovi mladi što mobilne mijenaju kao mi nekada lizala.

Nikoga od njih na sajmu vremena kojem mi, sve malobrojniji, ne dozvoljavamo da zauvijek odluta u pluskvam perfekt.

Nemaju klinci pojma šta je to magično oko, šta su to radiolampe i ko je bio strašni Grga zbog kojeg je mnogima stizao milicionerski mrga.