Piše: Dragan BURSAĆ (CdM)

“Danas, kada ga se i Vulin odriče, kada ga srpski svijet odbacuje kao potrošenog pijuna, ostaje samo pitanje: da li će u svojoj sljedećoj ulozi postati još veći Crnogorac od svih Crnogoraca i veći srpski opozcionar od svih opozicionara. Nije mu teško za malo pažnje? Jer, šibicar ostaje šibicar, samo mjenja stolove na kojima izvodi trikove.“

Zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju

Tajna, ili bolje reći javna tajna, odavno je poznata, ali tek sada, kada je Dritan Abazović izgubio svaku političku relevantnost, kada se pretvorio u bizarnu karikaturu, ona se izgovara naglas. I to ne bilo gdje, nego direktno iz usta jednog od Vučićevih najodanijih čauša – Aleksandra Vulina.

“Da smo ga još malo držali pod kontrolom, povukao bi i priznanje Kosova”, kaže Vulin obraćajući se Dritanu Abazoviću. Neprikosnoveni glasnogovornik srpskog svijeta, koji ni šapom ni repom ne mrda bez dozvole Aleksandra Vučića, sada otvoreno priznaje ono što su mnogi znali, ali nisu smjeli, nisu htjeli, ili nisu mogli reći – Dritan Abazović bio je srpski čovjek na zadatku. Rekao bih-i ostao je!

Ali nećemo biti naivni i reći da je to neko čudo. Jer, da se ne lažemo, nije Vulin izmislio Abazovića. Abazović se sam izmislio uz pomoć Vulinovih nalogodavaca iz Moskve, ali i kojekavih korisnih idiota iz EU i zapadnih ambasada kojima je politika gledanje serija na Netflixu-u najboljem slučaju.

Nekad vedeta srpske vlasti u Crnoj Gori, navodni liberalni humanista, navodni evropejac, navodni borac za pravdu i demokratiju, kako su ga rado predstavljali, a danas opskurni polupolitičar Dritan Abazović pokušava proprati biografiju dodvoravajući se studentima i protestantima u Beogradu.

A u stvarnosti, ko je Abazović?

Dritan Abazović bio je politički pobočnik operacije koja je 2020. godine dovela do četničke kontrarevolucije u Crnoj Gori. Njegova URA bila je samo politički privjesak u Vučićevom velikodržavnom projektu stvaranja srpskog sveta. On je bio čovjek koji je uveo Amfilohijeve ratnike u crnogorsku vlast, čovjek koji je pečatirao izdaju države potpisujući Temeljni ugovor, čovjek koji je kulturno-historijska dobra Crne Gore predao na upravljanje Beogradu i Crkvi Srbije.

Preglumljeni disident Dritan Abazović

Ali, zaklela se zemlja raju… I Dritan je, spletom okolnosti, po njega nesretnih, ostao bez pokrovitelja. Kad je izdao i Crnu Goru i Crnogorce i sve građane Crne Gore, kad je ispunio svoj zadatak i kad su ga njegove srpske mecene istrošile kao izlizanu pokerašku kartu iz rukava, ostao je sam. Tada je, kao i svaka marioneta koja osjeti da joj konci vise na tankoj niti, odlučio da glumi disidenta.

“Protest 15. marta u Beogradu bio je najljepše lice Srbije u posljednjih 35 godina”, reći će Dritan sada prijetovorno.

Baš sada, kada više nije miljenik Beograda. Sada, kada nije potreban ni Vučiću, ni Vulinu, ni Dačiću, ali ni ni Crnoj Gori. Sada, kada su mu posjećena krila, jer je služio dvama gospodarima, a nijednom vjerno.

I sada je kasno za kukavičje suze i za prozirne pokušaje pranja. Kada je bio na vlasti, bio je revni izvršilac zadataka velikosrpske agende. Kada je bio u Beogradu, molio je i cvilio da se ukine kontrola na granici, jer mu smeta da njegovi saborci slobodno prelaze u “genocidnu” Srbiju. Kada je bio uz Vulina, Vučića i Joanikija, bio je glavni arhitekta izdaje crnogorskih nacionalnih interesa. Kada je stvarano Otvoreni Balkan, kao paravan za srpski svet, valjao je Beogradu kao heroj-od notornog Matije Bećkovića, do korisnih opozicionih idiota.

Danas, kada ga se i Vulin odriče, kada ga srpski svijet odbacuje kao potrošenog pijuna, ostaje samo pitanje: da li će u svojoj sljedećoj ulozi postati još veći Crnogorac od svih Crnogoraca i veći srpski opozcionar od svih opozicionara. Nije mu teško za malo pažnje? Jer, šibicar ostaje šibicar, samo mjenja stolove na kojima izvodi trikove.

Još samo da ovo shvate ljudi koji se bune protiv Vučićevog režima, ali se bojim da će to malo teže ići, jer su ti isti ljudi onomad podržavali i Dritana, i Krivokapića, i Vesnu Bratić i čitave falange bojovnika srpskog svijeta.

Daj Bože, i daj Markse da griješim, ali ni Bog ni Marks nemaju ništa sa ovim.