Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Cijelu zimu i u ovim prvim danima, kažu, proljeća, kada se konačno oslobađam debele vjetrovke, pred očima mi je plamena igra svijeća u domu holandskih komšija. Primili su me s puno radosti i gotovo s vrata, umjesto hladnog piva ili rosne čaše vina, ponudili tešku, toplu deku.

Sjedili smo zatim sat, dva uz nekoliko manjih i većih svijeća koje su me tada meteorskom brzinom vratile u dane sarajevskih ratnih skloništa. Pomislio sam ovi su pravi bogataši. Istovremeno im gori nekoliko voštanih grijača, a kod nas u Rajvosa ako si mogao upaliti i jedan fitilj, u kojekavom ulju, za raju si bio hadžija.

Nakon nekoliko podizanja čaša i nazdravljanja zabrinuto sam ih upitao je li im to centralno grijanje u kvaru. Ma, ne, gospodine Bosnier, imamo velike planove za ljeto, pa ovako štedimo. Dovoljne su nam svijeće i tople deke.

Poslije toga sam jedva dočekao da se komšijina vrata zatvore za mnom. Dotrčao sam ćiku i sav uzbuđen ponavljao ja cincara, škrtonja. Zamislite griju se na svijeće. Gdje to ima? A, žive u jednoj od najbogatijih zemalja svijeta. Zato nemoj da mi ko gasi centralno i da pali svijeće i djeli deke. Jer, mi smo konačno gospodari svoje sudbine i grijanja. I nismo oni. Čuj grijanje na svijeće. Uh, sramote!

... I onda sudbina još jednom opali po glavi. Zovu me iz Rajvosa i ostatka bivše velike zemlje i pitaju je li hladno, jesu li nam zavrnuli plinske pipe. Kako da im priznam da sam postao gori nego oni o kojima sam na početku pisao. Kakvo grijanje, štedim čak i na svijećama. Malo, malo pa pukne prepirka sa ostalim članovima mog kućnog plemena. Kao najgori policajac obilazim prostorije, upozoravam zatvaraj vodu, gasi svjetlo, štedi i toalet papir. Ne pali dvije svijeće odjednom...

Pooštravam mjere nakon svakog novog računa. Što je manje svijeća račun za grijanje je sve veći. Ma, kradu, majke mi! Cvokoćemo ispod debelih deka. Čak i u kupatilo nosimo koju svijeću da ne palimo radiator. Jer, gdje si vidio toliki luksuz da ti bude toplo uz toplu vodu. Uskači pod tuš i nemoj da vidim da kapljice prskaju duže od pet minuta. Ja i nema više sporta i hodanja kao ranije. Tako ćemo dobiti uštedu u posjetama kupatilu.

Kako dani prolaze sve mi se više čini da sam ponovo u Sarajevu 92, 93. Ili danas u nekom ukrajinskom skloništu. Ma, da hoće više ugrijati u ovoj do neba ravnoj zemlji. Nema planina, nema snijega kao oko Sarajeva, nema uslova da bude hladno, a vjetar probija do kosti. Nikada gori mart. Eto, u trećem mjesecu lanjske godine važno sam se slikao pod svodovima bagrema trešnjevog drveta, a ovog puta gospoja mi jedva pronađe kakvo polje ranog cvijeća.

I na sve ovo cijelo jutro bombarduju sa TV kako je jedan trgovački lanac jeftine robe postigao nezamislive poslovne rezultate. Od niza prodavnica u koje su se i neki holandski kokuzi stidjeli ulaziti postali su najbolji trgovački gigant sa milijardama eura zarade. Lani i u ovim prvim mjesecima takuće godine šta mislite na čemu su najviše pazarili?!

Ama, boni, na svijećama i dekama! Kao da se cijela Niska zemlja okrenula novom trendu vosak grijanja. Šta li će tek biti naredne zime. Zato, kupuj, Paja, svijeće dok ih još ima. Logistika mora biti spremna. Ko zna kakav još rat može izbiti.

I zapamti nikada više ne govori da si gospodar svoje sudbine. Ako ne vjeruješ pitaj Putina i Trampa.