Piše: Pavle PAVLOVIĆ

U Sarajevu kada pukne top sa Tabije i ja tada ovdje, u jednom amsterdamskom kafiću, redovito posjećujem legendarnu pekaru kod Poričanina. Moji somunčići su ponovo tu preda mnom. Osjećam kako ih mazim i kako me zavode mirisi ćurokota na vreloj, hrskavoj korici, što je izrezbarena kao najsočnije baklave na onim velikim sinijama.

I kada se izmerakam polagano gasim mobilni s čijeg ekrana nestaje slika na kojoj važno poziram među redovima tek pečenih somuna u tom raju od legendarnog Poričanina. Ta fotka mi je jedna od najdražih digitalnih uspomena iz rodnog grada.
Ponovo se poslije tog telefoniranja, zbog kojeg sam se izdvojio od društva za okruglim barskim stolom, vraćam u ekipu, vraćam u sadašnjost.

Onda, već 24 godine znam, od onog crnog 11. dana devetog mjeseca 2001. u Americi, da će od nekih novih lica u družini slijediti pitanje jesam li musliman. Dakako uvijek odgovaram sa protupitanjem.
- Zašto?
- Mislim , dolaziš iz one zemlje, pa bio je rat… Mora da si puno propatio.Trebalo ti je ovdje krenuti ispočetka, od nule...
Kao pokušavaju me razumiti, ohrabriti, a dobro znam što ih to zanima.
- A šta ako jesam?!
- Ma, nemoj se ljutiti, samo pitamo. Ne poznamo toliko tvoju rodnu zemlju, običaje,ljude…
- Nije moja zemlja tako daleko. Dva sata avionom od Amsterdama. Na istom smo kontinetu, samo kod nas je klima mnogo ljepša, ugodnija.
- U pravu si, nego jedete li i vi sve ovo kao i mi. Recimo goveđe i svinjsko meso, piletinu? Kušate vino, jaka pića...
I kada osjetiš kuda vodi ovo malo amatersko policijsko ispitivanje lijepo im kažeš da strogo paziš da li je svinjsko meso masno,
svježe. Da li je vino polusuho ili suho, te da li je viski škotski ili burbon. Onda uživaš u zbunjenom grču što se pojavljuje na licu umišljenog istražitelja u maniru onog smiješnog lika iz filma ”Balkanski špijun”.
- Tvoje pravo ime nije Paul, nego, uh, teško je za izgovoriti, Pavle. Kako čudno,nepoznato?! Kod stranaca često čujem Hasan, Munir, Rašid, nikada Pavle. U koju grupu spada tvoje ime.
- U muške imenice. Ako hoćeš da ti prevedem na engleski ili francuski Pavle je Pol, a kod vas i Nijemaca Paul.
- Može kafa - naglo skreće temu.
- Vrlo rado.
- A piješ li kafu kada je Ramadan (Ramazan)?
- Naravno. samo ne volim kada je tanka!
Hm, prokleta kafa donijela je jedva primjetan osmijeh na licu upornog ispitivača. Moje refleksno uvijek ”da” za svaku vrstu neodoljivog crnog vrućeg napitka pokvarilo je užitak igre sa kolegom tipičnim predstavnikom zapadnog društva koje pojma nema šta je to musliman i Islam, ali sto posto zna da je to opasno i da su svi sljedbenici Allaha potencijalni teroristi.
Položio sam još jedan test ispitivanja u posljednje vrijeme sve sumnjivijih stranaca. Ponovo sam se prihvatio kafe i mislima odlutao na nedavni boravak u Sarajevu. Uh, kako sam bio ljut kada me je prvi put u životu čovjek koji me poznaje od prvog razreda osnovne škole upitao:
- Što si ti, Paja? Srbin ili Hrvat?
E, jebiga....