Ususret obilježavanju 33. godišnjice masakra u Bijeljini, ubijanja Bošnjaka u Bijeljini 1-2. aprila 1992. tokom rata u Bosni i Hercegovini, donosimo priču koja svjedoči o inicijatorima i egzekutorima tog masakra.

Naime, ubistva su počinili pripadnici Srpske dobrovoljačke garde (SDG), paravojska iz Srbije i pod nominalnim zapovjedništvom JNA, koja je bila potčinjena tadašnjem srpskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću, kao i paravojska poznata kao "Mirkovi četnici".

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) navodi da je barem 48 civila ubijeno tokom tog napada na grad.

Nakon egzekucija, uslijedilo je etničko čišćenje nesrpskih stanovnika, neke džamije su uništene, a uspostavljeno je devet zatočeničkih lokacija.

Do 1. marta 1991, JNA je raspodijelila oko 51.900 komada vatrenog oružja srpskoj paravojsci te 23.298 Srpskoj demokratskoj stranci (SDS).

Tokom ljeta 1991, Bijeljinu je SDS proglasio glavnim gradom "SAO Sjeverne Bosne", koja je kasnije preimenovana u "SAO Semberiju" te "SAO Semberija i Majevica".

Ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan, vođa Srpske dobrovoljačke garde (SDG), proveo je mjesec dana u Bijeljini razvijajući plan prije napada.

Borbe u Bijeljini započele su 31. marta. Oko 1.000 članova SDG-a i "Mirkovi četnici", paravojna organizacija koju je vodio Mirko Blagojević, uključeni su u zauzimanje važnih lokacija.

Od 1. do 2. aprila 1992. grad je okružila JNA s tenkovima i drugim vozilima.

Zbog slabog otpora, SDG pod zapovjedništvom JNA brzo je stavila Bijeljinu pod svoju vlast. SDG je bila direktno potčinjena srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću te se javljala samo njemu.

"Pantere", koje je vodio Ljubiša Savić Mauzer, također su sudjelovali ili stigli ubrzo u grad.

Oni su terorizirali mjesne Bošnjake te su se dogodila ubistva, silovanja, kućne pretrage i pljačke.

Situaciju u Bijeljini istražili su stručnjaci odbora Ujedinjenih naroda:

"Prvo, paravojne jedinice bosanskih Srba, često uz pomoć JNA, preuzele bi kontrolu nad nekim područjem. U mnogo slučajeva, srpskim stanovnicima bi bilo objavljeno da napuste područje prije početka nasilja. Domovi nesrba bili su meta uništenja kulturnih i religioznih spomenika, naročito crkve i džamije. Drugo, područje spadne pod kontrolu paravojske koja terorizira nesrpske stanovnike nasumičnim smaknućima, silovanjima i pljačkanjem. Treće, zauzeto područje se potom preda administraciji mjesnih srpskih vlasti, često uz saradnju sa paravojskom. Tokom ove faze, nesrpski stanovnici bivaju uhapšeni, prebijani, katkad poslani u logore gdje se događaju daljnja maltretiranja, poput masovnih ubistava. Nesrbi često dobivaju otkaz, a imovina im je zaplijenjena. Mnogi su prisiljeni potpisati dokument u kojem se odriču domova prije nego što bivaju deportiranu u drugu zemlju.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) navodi da je barem 48 civila ubijeno, od toga su 45 bili nesrbi.

Žrtve su upucane "u grudni koš, usta, leđa ili glavu iz blizine". Očevici smaknuća bili su i stranci, među njima i novinar Ron Haviv, kojeg je Arkan lično pozvao da snimi fotografije. Jedna takva slika pokazuje vojnika SDG-a kako udara umiruću ženu na podu - nakon što je objavljena širom svijeta, Arkan je raspisao tjeralicu za Havivom.

Radio Beograd izvijestio je da je Bijeljina "oslobođena" uz pomoć SDG-a Semberije i Majevice, u saradnji sa srpskim dobrovoljcima, Arkanovim ljudima i srpskim 'radikalima'".

Arkanovac šutira tijelo mrtve žene na čuvenoj fotografiji Rona Haviva, napravljenoj početkom aprila 1992. godine u Bijeljini. Ispred kuće Redžepa Šabanovića vide se Redžepovo tijelo i tijela njegove supruge i svastike. U podrumu kuće ubijeno je još 17 civila. Ova i druge Havivove fotografije zauvijek su zabilježile istinu o zločinu nad civilima Bijeljine, koju ni 25 godina kasnije mnogi ne prihvataju. Bošnjaci Bijeljine sjećaju se zločina u kojem je za četiri dana stradalo najmanje stotinu civila. Za taj zločin nikada niko nije odgovarao.

Novinar i publicista Jusuf Trbić odveden je 2. aprila 1992. u zgradu Kriznog štaba, gdje je pretučen skoro do smrti. Mučiteljima ga je doveo vojvoda Mirko Blagojević, a oslobodio ga je Željko Ražnatović Arkan, s namjerom da egzekuciju čuvenog novinara ostavi za kasnije.

Trbić je vidio leševe civila i pretučene ljude, koji se i danas vode kao nestali ili su kasnije pronađeni mrtvi. Uspio ja da preživi zahvaljujući ljudskosti Đorđa Krstića i kasnije je pobjegao iz rodnog grada. Nakon rata se vratio, napisao i objavio više knjiga o zločinima u Bijeljini.

Bijeljina danas ima Trg đenerala Draže Mihailovća, ulicu Srpske (Arkanove) dobrovoljačke garde, a ulice u ovom gradu imaju i mnoge četničke vojvode iz Drugog svjetskog rata.

(SB)