Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Da nije njega bilo mogao sam biti obilježen kao ustaša, četnik ili balist prije ovih što se sada busaju u junačka nacionalistička prsa. Mogao sam danas biti na njihovom mjestu i voditi zaluđena krda kojima su samo svoja nacija i vjera sveti. Krda koja pobjesne kada čuju drugačija imena ili zamjete drugačija pisma.

I on i ja smo krivi što sam životni gubitnik. S njim sam, zapravo, prokockao drugu šansu da ne budem ovo što sam.

Prva je bila davnih dana kada sam govorio ono što sam vidio, umjesto da sam navodio ono što su pametna djeca oko mene recitirala kao naučenu pjesmicu. Klinci su danas bogataši, koji usijani hercegovački kamen hlade bazenima svojih raskošnih vila. Klinci što su pravom nosili i nose naziv vidioci, jer su stotinu puta bolje od mene vidjeli što ih spada, ako budu kazivali ono što se od njih očekivalo. Njima je Gospa iz Međugorja podarila darove, a meni, koji sam bio prvi novinar što je objelodanio njeno pojavljivanje, u kršu zaboravljenog sela u bespuću kamene panorame, ni hvala nije rekla nakon što sam senzaciju lansirao u svijet medija. Mora da je osjetila da ću govoriti istinu i samo istinu.

Opisao sam samo ono što sam vidio. A, vidio nisam ništa! Čak sam se usudio objaviti da su me ti pametni vidioci nekoliko puta obmanuli tvrdeći da će zajedno sa mnom čekati Madonu, koja će im se ukazati tog i tog dana, točno u 19.30 sati. Na mjestu mogućeg ukazanja niti je bilo vidioca, niti Gospe. Osjećao sam se jadno kao u onim prilikama kada te željena cura izradi za sastanak.

Elem, u Međugorju sam zbog proklete istine kojom sam do srži zaražen, propustio priliku da i ja nešto od Gospe ušićarim.

Drugi put sam postao gubitnik kada sam uporno tvrdio da sam bio žrtva vesele pijanke na jednom jedrenjaku, što je davnih ljeta na palubi nosio prva imena ondašnje estrade i buket misica pod nezaboravnim naslovom Velika revija Jadrana.

Na dugoj plovidbi od kantuna do kantuna , od Ulcinja do Kopra, do smrti sam se sprijateljio sa veselim zagrebačkim mangupima zvanim Novi fosili, koje je ukrašavala vječna ljepotica Sanja Doležal. U družini koja je jednako vješto i jednako brzo kao i Sarajlije vladala šatro jezikom izdvajao se jedini brkati član benda.

Taj posljednjih godina bivši brko, što je, čini mi se, zanemario naslov onog dobrog hrvatskog filma Što je muškarac bez brkova, bio mi je tih osamdesetih i konkurent u mjerenju gustoće naših mustaša. Taj Marinko Colnago, mačo bas gitarista Fosila, što je svaku djevojku obarao s nogu, naročito s brkovima, bio je čovjek velikog druženja i velike istine. Govorio je, baš, kao i ja samo ono što je vidio i osobno čuo. Nije bilo prepričavanja, ukrašavanja, poružnjivanja, tračeva.

I to me je i spasilo kada sam se nakon lude pijanke, u kojoj su neki nekima nešto ljepili po čelu, našao pred važnim partijskim sekretarima u jednoj sarajevskoj opštini. Na prvom saslušanju, o kojem je ovisila moja novinarska i životna sudbina, drugovi mrkih, ozbiljnih pogleda i prijetećeg držanja zaključili su – čuli smo tvoju priču, druže Pavloviću. Imaš li svjedoke koji to mogu potvrditi?

Nije mi trebalo puno da se sjetim – pa nema boljeg svjedoka od Marinka Colnaga! Sjedio je do mene, srećom njemu nisu ništa zalijepili na čelo. Ili, možda jesu, ne sjećam se.

Za dan, dva pred važnim funkcionarima SK BiH u Sarajevu brujao je bas glas, bas gitariste Novih fosila. Marinko Colnago je gotovo sat i pol objašnjavo što se zbivalo te za mene, moguće, sudbinski kobne noći. Znao sam da će govoriti istinu i samo istinu, jer drukčije ne ide. To onda ne bi bio Marinko Colnago.

Brkati frend se potom vratio doma.I zajedno sa mnom, sa zebnjom, očekivao što će me snaći. Odahnuli smo kada smo čuli – posljednja kazna pred isključenje iz Saveza komunista Jugoslavije. Bilo je nade da ću nastaviti djelovati kao žurnalista.

Poslije je život nosio i donosio. Našao sam se gdje sam. Odvojen od čovjeka koji me je u jednom teškom trenutku spasio, a u ovom sadašnjem upropastio. Da nije bilo istine Marinka Colnaga mogao sam sada da budem multinacionalist. Da biram da li ću biti ustaša, jer kažu pjevali smo zabranjenje pjesme iz vremena NDH, da li ću biti četnik, jer i te smo pjesme pjevali, a i balist, jer tvrdili su da smo i albanske fašističke pjesme izvodili. Sada kada na sve to posmatram sa ove vremenske udaljenosti, možda bih mogao priznati da sam mogao biti ustaša ili četnik, ali balista nikako. Albanski jezik još nisam savladao.

…Onda je došao rat i razdvojio me od dobrih ljudi, prijatelja i života punog sreće, radosti, sjećanja koja ću nositi do posljednjeg dana. Života za koji sam pomislio da će se bar javiti, vratiti one novembarske noći u ogromnoj zagrebačkoj Areni kada su se Novi fosili opraštali od raje, na posljednjem koncertu u povijesnom dugom muzičkom nizu od 55 godina. Jedva sam čekao kada ću zagrliti Sanju Doležal, Vladimira Kočiša Zeca i kada ću kao rod rođeni izljubiti dugo sanjanog Marinka Colnaga.

Pogodio me ponovni susret sa Marinkom. Znao sam već da ga godine muče, da je smršao, ali čovjek koji stajao pored mene bio je samo sjena Colnaga kojeg sam se sjećao. Ipak, pokušavao sam igrati mangupa s onim dobra ti je linija. Eh, da mi je tvoja uzvraćao mi je, činilo mi se, umorno prijatelj, kojeg sam vidio nakon 35 godina! Nisam nastavio u radoznalom stilu s pitanjima kako zdravlje,nego u maniri legendarnog Drage Diklića i njegovih pitanja prijateljima. Šta je život? Odgovor bi uvijek bio jednokratna pojava. Je li to razlog da nekaj ne popijemo?! Prošla su vremena, dragi moje Pavle. A i ti si mi se promjenio. Očekivao sma onog crnokosog, brkatog galamdžiju iz Sarajeva. Kad ono predamnom sjedokosi, tihi gospodin sa sjedim brkovima.

Ma, dobro to,vrijeme leti, ali neka smo ponovo bar nekoliko dana zajedno, biće novih susreta. Eh, ko zna, odlaze nam prijatelji, uzvraća Colnago,  koji se nikada nije hvalio da je osnivač Novih fosila.

Na stazama odlaska bez povratka od nedjelje, 30. marta nezaboravnim Đurđici Barlović, Slobodanu Momčiloviću Moki, Nenadu Šariću Bradi i Rajku Dujmiću putuje I veliki čovjek Marinko Colnago.

Strah me je izgovoriti da je sada više od pola članova Novih fosila u nebeskim visinama.