Priredio: DINO BAJRAMOVIĆ

"Makartizam" je, primijetila je historičarka Ellen Schrecker, “bio autentični američki stil represije“. Iako je ubijeno "samo" dvoje ljudi, a "samo" nekoliko stotina otišlo u zatvor, ipak je predstavljao “jednu od najtežih epizoda političke represije koju su Sjedinjene Američke Države ikada doživjele”, piše Kenan Malik, kolumnista britanskog "The Observera".

Pogledajmo šta piše na Wikipediji o izrazu markatizam: "Ime je dobio po republikanskom senatoru Josephu McCarthyju, koji je početkom 1950-ih stekao veliki ugled i popularnost senzacionalnim, ali nikada dokazanim, optužbama da federalna vlada vrvi od sovjetskih agenata.

Pod izrazom 'makartizam' se, međutim, podrazumijevaju i događaji koji su otpočeli ranije, odnosno eskalacijom hladnog rata i početkom tzv. Druge crvene panike 1947. godine, a koje su svoj krajnji odraz dobile kroz nove, represivne zakone usmjerene protiv komunističkih i ljevičarskih organizacija, bjesomučnoj propagandnoj kampanji protiv 'crvenih subverzivaca', te kroz formalne i neformalne čistke kako u tijelima državne uprave, tako i u privatnim kompanijama.

Do jenjavanja kampanje, koja se kasnije nazivala i makartističkim progonima, je došlo u drugoj polovici 1950-ih, kada je u javnosti postepeno počelo prevladavati mišljenje kako se suzbijanje komunističke subverzije izrodilo u nepotrebni lov na vještice i potencijalno opasno potkopavanje ljudskih prava i sloboda."

HAPŠENJE, PRITVARANJE, PRIJETNJA DEPORTACIJOM

Zbog otpuštanja i pravnih sankcija zavladao je takav strah da je, prema riječima profesora političkih nauka na Brooklyn Collegeu i Diplomskom centru Gradskog univerziteta u New Yorku Coreya Robina, društvo stavljeno u “izlolaciju“.

Ali, nisu ušutkani samo komunisti. “Ako neko insistira na tome da u ovoj zemlji postoji diskriminacija crnaca ili da postoji nejednakost u bogatstvu”, tvrdio je predsjednik jednog državnog odbora za antiameričke aktivnosti, "postoje svi razlozi vjerovati da je ta osoba komunista".

Strah je oduvijek bio sredstvo za dovođenje društvenog poretka "u red", najočitije u autoritarnim državama, od Kine do Saudijske Arabije, od Turske do Rusije, gdje represija postaje temelj političke vladavine. U liberalnim demokratijama red više počiva na konsenzusu nego na otvorenoj brutalnosti. Ali i ovdje strah igra svoju ulogu.

Strah radnika od otkaza, tužitelja od sankcioniranja, iznajmljivača od beskućnika, strah od majke iz radničke klase koja se suočava sa socijalnim radnikom ili od crnog tinejdžera koji prolazi pored policajca - odnosi moći također su odnosi straha, ali strahovi su obično toliko sublimirani da jednostavno prihvatamo da je to način na koji sistem funkcioniše.

To je kada konsenzus pukne, kada izbije društveni sukob ili kada vlasti trebaju potvrditi svoju moć, da liberalne demokratije počnu otvorenije gajiti strah kao političko oruđe za ušutkavanje neslaganja ili nametanje autoriteta.

Razmislite o tome kako se Vlada Velike Britanije odnosila prema Ircima 1970-ih i 1980-ih, ili rudarima tokom velikog štrajka 1984./85, čitamo u "The Observeru".

Sedamdeset godina nakon makartizma, čini se da Amerika ulazi u istu, ili barem sličnu fazu. Tokom prošlog mjeseca vidjeli smo masovne deportacije u zloglasni strani zatvor stotina ljudi koji su proglašeni ilegalnim imigrantima i članovima bandi, bez dokaza ili odgovarajućeg postupka; hapšenje, pritvaranje, i prijetnja deportacijom stranim studentima, uključujući Mahmouda Khalila, Rumeysa Ozturka, Momodoua Taala i Yunseo Chunga, radi protesta zbog rata u Gazi; stavljanje na crnu listu odvjetničkih društava koja zastupaju klijente koji su protiv Donalda Trumpa, masovna otpuštanja federalnih radnika.    

Mahmoud Khalil

Strah ovdje "djeluje" na dva načina. Mete represije su grupe u kojima je lakše stvoriti strah, a time i lakše ih lišiti prava i zakonitog postupka. Time se stvara šira klima straha u kojoj ljudi postaju manje voljni govoriti, i to ne samo o Palestini. Već su “cijeli segmenti američkog društva preplašeni“.

TRUMP NE ZNA ZA PRAŠTANJE

Institucije poput univerziteta, zaključuje Ellen Schrecker, "u tim 1950-im se nisu borile protiv makartizma" i to je doprinijelo - ne samo kroz otpuštanja i crne liste, već i kroz davanje legitimiteta onome što su kongresni odbori i drugi službeni istražitelji radili - uvažavanju najrepresivnijih elemenata procesa“.

To je proces koji se danas, zapravo, ponavlja. U martu je Donald Trump ukinuo 400 miliona dolara bespovratnih sredstava i ugovore Univerzitetu Columbia zbog “nepoduzimanja mjera protiv kontinuiranog uznemiravanja studenata Jevreja”. Univerzitet Columbia bio je centar protesta u kojima su studenti zahtijevali prekid američke podrške Izraelu zbog civilnih žrtava i humanitarne krize uzrokovane izraelskim napadima na Gazu. A to se ne prašta, piše Kenan Malik.

Michael Roth, predsjednik Univerziteta Wesleyan, jedan od rijetkih univerzitetskih profesora koje žele pričati, osuđuje “najveći pritisak na intelektualni život od McCarthyjeve ere”, opisujući “predodređenu poslušnost” kao "oblik kukavičluka". Kukavičluk je, međutim, postao glavna osobina većine univerzitetskih čelnika. Pa i sa Columbije, koja je prvi univerzitet na Trumpovom nišanu. Ali neće biti i posljednji. Šutnja i kukavčluk ih neće spasiti.

U svom zapaljivom govoru u Münchenu u februaru, američki potpredsjednik J.D. Vance, "savjetovao" je europske čelnike da manje brinu o Rusiji nego o prijetnji iznutra, da potisnu neke od temeljnih evropskih vrijednosti, posebno po pitanju slobode govora. Isto, čini se, vrijedi i za Ameriku.

Mnogi od onih koji su prije tako snažno podržavali važnost slobode govora iznenada su izgubili glas ili sada vjeruju da bi govor trebao biti slobodan samo za one s „pravim stavovima“. Drsko licemjerje Vancea i „pristaša slobode govora po lijepom vremenu“ ipak nas ne bi trebalo navesti da zanemarimo činjenicu da postoje brojna pitanja koji se hitno moramo pozabaviti, od veće kontrole društvenih medija i slobode govora pa nadalje.  

J.D. Vance (Foto: Agencije)

“Živim u doba straha“, žalio na esejista i pisac E.B. White 1947., nakon što su svi zaposlenici "New York Heralda" bili prisiljeni izraziti svoja politička uvjerenja kako bi zadržali svoja radna mjesta.