Strano tijelo koje je neovlašteno banulo u Klinički centar među ljude s teškim opekotinama, samo se javilo. Da, ja sam bio tamo. Lično sam gradio taj centar, ušao sam po vlastitoj odluci. Niko me nije mogao spriječiti, čak i da je pokušao. Kako bi to uopće učinio? Mogu ući gdje god poželim. Imate li neki problem s tim?

Tako je govorila glava ili nešto slično u ime tijela koje nije razumjelo o čemu se radi. Vlasnik stranog tijela sve je to izgovorio pred jednodnevni boravak kod Emanuela Macrona. Tamo je, kao dar, ponio čaše za vino i neku tekućinu, pa je navodno sa svojim čudnim domaćinom pio do povratka. Odatle je prijetio da će progoniti i hapsiti, tvrdeći da je ugroženi ustavni poredak – on lično.

Piše Ljubodrag Stojadinović za Peščanik.

Macron je u predsjedničku palaču primio stvora koji je nepoželjan u mnogim srbijanskim gradovima. Njegov susret s autokratom koji guši život u Srbiji i nalazi se na vrhu lanca korupcije ostaje neobjašnjen. Osim ako ovaj iz Srbije ne koristi preskupo plaćene rafale kao ulaznicu ili još neke ponude koje mu omogućuju da se pojavi kad god mu zatreba nježna prijateljska utjeha.

Neki francuski predsjednici imali su običaj da se zbližavaju s parijama, komičnim monarsima i kanibalima. Tako je Valéry Giscard d’Estaing iz nekih razloga postao prijatelj bizarnog cara iz Srednjoafričke Republike, Bokasse Prvog. Kasnije se pokazalo da su ti razlozi postojali – Giscard je za tu bliskost nagrađen vrećicom dijamanata. Želio je da tajnu o carevoj darežljivosti zadrži za sebe, ali je otkriven i osramoćen. Car je kasnije svrgnut, pa Giscard više nije imao kome vratiti poklon.

Taj primjer, naravno, nije analogija u tumačenju susreta ovdašnjeg Bokasse s Macronom, ali misterija ipak postoji. Malo je vjerovatno da bi se neko svojom voljom družio uz ručak s prikazom iz Srbije. Neprijatno je za svakoga ko drži do ukusa i ostalih čula. Macron je pristao biti dio agitpropa za spašavanje balkanske protuhe od neposrednog pada. Susreti na visokom nivou, ma koliko bespotrebni, ovdje još mogu izazvati posljednje ostatke divljenja kod gomile bezumnika. Nitkov je morao ponuditi nešto što vrijedi ručka. U Srbiji još ima dobrih mjesta za kopanje.

Moguće je da Macronu ipak nije bilo potpuno neugodno gledati pred sobom prilično odvratan prizor. Iako su ukusi različiti, možda se iz nekih nepoznatih razloga dopadaju jedan drugome: Macron kod sebe dovodi egzotičnog balkanskog domoroca nepoznate namjene, nauljenog, podbulog i nepodnošljivo servilnog. Srpski despot istražuje svoje granice u razumijevanju glamura i razmjere vlastite ništavnosti u visokom društvu. Ako je Macron uopće visoko društvo. Vizualno su oni Pat i Patašon opskurne i opasne političke korupcije, žive karikature koje su uvjerene da vladaju sudbinama. A ta uvjerenja nisu sasvim bez osnova.

Deluzije srbijanskog Bokasse o vlastitim dimenzijama i velikim prijateljima odvele su ga daleko od razuma nakon pariškog susreta. Njegovo uvjerenje da je izbjegao pad i da je došlo vrijeme za osvetu vodi ga sve dalje od stvarnosti. U ovom trenutku, njegov sukob sa Srbijom nerješiv je bez velike drame, a nade nema bez rušenja. Ne bih rekao “po svaku cijenu”, jer ta formulacija nosi neugodne konotacije. Iako on želi opstati upravo po tu cijenu – svim sredstvima. Uostalom, teroristički napad na građane Beograda soničnim oružjem poruka je o tome koliko košta pad.

Izjava – koja bi, da nije teškog poremećaja, mogla biti prkosna – o tome kako je, kao nosilac mnogih zaraza, upao u Klinički centar da bi se slikao kao ludi altruista, predstavlja nedostižno udaljavanje od razuma. To je zasad njegov najveći domet, ali za njega još ima prostora.

Taj poduhvat zaista bi morao dovesti do liječenja opasnog pacijenta, kako je javno predložio Đilas. Samo, nema ko da ga uhvati i privede. Šta zapravo znači takav luđački izazov? U sebi nosi dvije dimenzije. Moćan sam i smijem sve – pokušajte da me zaustavite.

Druga se krije u neljudskoj, narcisoidnoj projekciji. Nisam ja onaj koji nosi zaraze, ja sam plemenit, sterilan i blagotvoran. Moj dodir liječi – zar to niste shvatili? Vidjeli ste, dotakao sam pacijenta i ništa mu nije bilo.

Nije moguće izmjeriti šta je od ovoga strašnije. Izvor jeze svakako je u simbiozi navedenih ideja koje su izvan uma. Izgleda da ne postoji sila koja bi ga vratila unutar tih okvira.

Pred našim očima i dalje se opire kraju poseban oblik života koji godinama nismo razumjeli – opasan parazit koji uništava sve živo, što i jeste smisao takve vladavine.

Macron je morao znati za njegovu bolesnu ksenofobiju i kampanju protjerivanja stranaca iz Srbije. Pacijent je iz Pariza prijetio medijima i obećavao hapšenja i progone. Njegova politička neman i predak, zločinac Šešelj, prvo je lice agitpropa, a on nesmetano vraća u centar političke scene radikalski obred općeg nasilja. Već je počeo strašni trodnevni vašar koji nekadašnju metropolu pretvara u jeftin palanački izlog. Centar Beograda ograđen je žicom i pretvoren u logor.

Privođenje Dejana Ilića zbog javnog stava i neoborive logike predstavlja najbrutalniji iskorak hulje prema otvorenoj tiraniji. Ideja je da strah za život i gubitak slobode zaustave mišljenje pred neljudskim prijetnjama i ružnim licem ništavila.

Ako zbog toga zašutimo – svakako smo mrtvi.