Vrijednost depozita koje bh. entitet Republika Srpska drži u bankama pokriva tek trećinu ili 36 posto obaveza koje RS ima prema bankama, dok drugi bh. entitet Federacija BiH u bankama drži depozite koji pokrivaju 76 posto zaduženja ovog entiteta, piše CAPITAL.

To praktično znači da je FBiH duplo likvidnija od RS, tako da dugogodišnje priče aktuelne vlasti u RS da je RS bolji dio BiH potpuno padaju u vodu.

Analizu rizika likvidnosti koja je pokazala ovakve rezultate uradio je portal Bife.ba.

Za ovaj portal povremeno piše i profesor Ekonomskog fakulteta na Palama Marko Đogo koji kaže da dobijeni rezultati odgovaraju onome što ekonomisti u BiH znaju o stanju likvidnosti entitetskih budžeta.

Kompletna ekonomska situacija u BiH nije ružičasta, posebno komplikovano u RS

„Kompletna ekonomska situacija u BiH nije ružičasta, a stanje u budžetima je komplikovanije nego inače. Podaci Centralne banke BiH pokazuju da su vlade u BiH polovinom 2024. godine u odnosu na isti period prethodne godine uzele dodatnih oko 160 miliona KM kredita, dok su istovremeno smanjile svoje depozite za oko 260 miliona KM“, kaže Đogo.

On ističe da pad likvidnosti javnog sektora u BiH može predstavljati problem i za ostale sektore privrede, budući da su kod nas javna potrošnja i javne investicije značajna determinanta ukupnih ekonomskih kretanja.

„Situacija je naročito komplikovana u Republici Srpskoj. Jasno je da vlasti Srpske, suočene sa sankcijama SAD i još nekih zemalja zapada kakve nisu viđene na ovim prostorima još od 1990-ih kada su primjenjivane na tada vladajuću strukturu u Republici Srpskoj, imaju ozbiljan problem da održe likvidnost budžeta metodama kojima su to uspješno činile godinama ranije“, kaže Đogo.

Ako pogledamo posljednjih desetak godina, nastavlja on, možemo uočiti da je razvoj finansijskog sistema Republike Srpske, posebno tržišta kapitala, te sve veća povezanost sa međunarodnim tržištem kapitala značajnim dijelom bila posljedica pronalaženja sve inovativnijih načina vlasti da održe likvidnost budžeta, a kako bi izbjegle provođenje restriktivne fiskalne politike koja nije popularna niti u jednoj zemlji u svijetu.

„Ipak, čini se da su ovaj put domaće vlasti suočene sa jednako inovativnim i riješenim protivnikom koji je odlučio da im onemogući pristup međunarodnom tržištu kapitala, a djelimično i domaćem finansijskom tržištu. Posljedica može biti nemogućnost domaćih vlasti da ispune sve budžetom predviđene obaveze, što je istovjetna situacija kroz koju smo prošli i početkom 2000-ih kada smo imali rast unutrašnjeg duga po osnovu neizmirenih budžetskih obaveza“, objašnjava profesor Đogo.

Pri tome, on vjeruje da bi domaće vlasti do zadnjeg trena pokušavale da održe redovnost isplate ličnih primanja iz budžeta, dok bi najviše trpjele javne investicije i u nešto manjoj mjeri javne nabavke potrošnog materijala.

„Ovo na kratak rok nije tako negativan razvoj situacije, ali na duži rok, manjak javnih investicija bi se odrazio na smanjenje dugoročne stope rasta. Pod neodložnim fiskalnim reformama koje predlažu autori analize vjerovatno se misli na ono što se svugdje u svijetu naziva restriktivnom fiskalnom politikom ili stezanjem kaiša tj. povećanje stope poreza uz smanjenje ili zamrzavanje visine javnih rashoda“, kaže Đogo.

Grujić: Moguća rješenja u dva pravca

Slično mišljenje dijeli i ekonomista Miloš Grujić koji kaže da značajna razlika u likvidnosti i činjenice da Republika Srpska ima znatno niži nivo pokrivenosti obaveza imovinom, pokazuje da je fiskalna situacija u Srpskoj znatno ozbiljnija.

„Za bolju sliku o dugoročnoj održivosti duga i potrebnim mjerama za njegovo upravljanje nužno je analizirati strukturu duga u Republici Srpskoj sa fokusom na udio javnog duga, duga preduzeća i duga građana sa rokovima dospijeća. Opasnosti i rizici koje prijete Republici Srpskoj zbog niske likvidnosti su poteškoće u servisiranju javnog duga, ograničene mogućnosti za ulaganje, poteškoće u odgovoru na iznenadne šokove i politička nestabilnost“, kaže Grujić.

Naime, nastavlja on, ukoliko Srpska ne bude imala dovoljno novca, neće moći na vrijeme plaćati dugove što što bi dovelo do gubitka povjerenja investitora, kupaca obveznica i kreditora.

„Rezultat bi bio dodatno poskupljenje zaduživanja u budućnosti. Bez dovoljno novca, Republika Srpska neće moći ulagati u važne projekte. Tu mislim na obnovu, održavanje i modernizaciju infrastrukture, obrazovanja i zdravstva čime bismo usporili ekonomski rast i smanjili kvalitet života građana. Istovremeno, u slučaju nepredviđenih događaja i šokova kao što je ekonomska kriza ili prirodna katastrofa, Republika Srpska ne bi imala dovoljno novca“, objašnjava Grujić.

On objašnjava da je s obzirom na rizike moguće povući nekoliko poteza u dva pravca.

“Prvi je u pravcu fiskalne konsolidacije, a drugi u pravcu povećanja poreske osnovice. U prvom pravcu bi to značilo fokusiranje na najbitnije javne usluge, penzije i smanjenje javne potrošnje, te optimizaciju broja zaposlenih, racionalizaciju plaćanja i smanjenje subvencija o čemu slušamo već tri decenije. Ako razmišljamo u drugom pravcu, to bi onda značilo pokušaj povećanja javnih prihoda što podrazumijeva povećanje poreske osnovice i smanjenje sive ekonomije, ali i razmatranje povećanja nekih poreskih stopa ili uvođenja novih poreza“, objašnjava on.

Prema njegovim riječima, ova tema naglašava jedan zanimljiv paradoks koji ukazuje na složenost ekonomskih procesa kod nas.

„Prema podacima entitetskih Agencija za bankarstvo, procenat NPL-ova je na istorijskom minimumu, dok je istovremeno pomenuta nelikvidnost zabrinjavajuće visoka. Paradoks je što to pokazuje da građani i preduzeća uredno vraćaju kredite, ali da se istovremeno osjeti nelikvidnost“, precizira Grujić.